Tema ljudskog pada je tema antropološka. Saglasno Božanskom otkrovenju, čovjek je biće koje je na granici svjetova, biće u kome je Bog umijesijo tijesto duhovno i materijalno; on je zjenica vasione, stvorenje sazdano po slici (uzet sa lika) i prilici Božijoj. On je biće stvoreno, ali nije stvoreno završeno...
Ono što nam svjedoči Biblijsko Otkrivenje, a što posvjedočuje i univerzalno ljudsko iskustvo je činjenica, s jedne strane, mogućnosti koje čovjek posjeduje kao biće, a sa druge strane, postojanje nečega što ga ograničava, što ga pomračuje. Kroz svu istoriju čovjek se otkriva kao biće dobro po prirodi, ali i biće koje je ugroženo onim što nazivamo zlo, biće koje je nečim opterećeno. U svim religijama i onim prirodnim, dohrišćanskim, prisutno je ne samo osjećanje da je čovjek nesavršen, nego da ljudska priroda onakva kakva je sada nije prvobitna ljudska priroda, da se sa njom nešto dogodilo. I da je neophodno njeno očišćenje, njen povratak u prvobitno stanje, izgubljeno. Naravno, sve zavisi od dometa religiozne svijesti, ili naučne i filosofske, da bi se dalo neko objašnjenje otkuda to i šta se događa sa čovjekom.
Čovjek je ono
što pojede
...Prva i najdublja potreba ljudska je potreba za hranom.Ljudsko biće je bez hrane nepostojeće. U tom pogledu je Fojerbah bio u pravu kada je rekao da je čovjek ono što pojede. Samo što je on kao materijalista smatrao da je čovjek tijelo i da se samo tjelesno hrani. Međutim, čovjek nije samo tijelo i ne hrani se samo tjelesno, nego je i duša i hrani se i duhovno. Ako se samo tjelesnom hranom hrani, onda je prirodno da bude samo tjelesno biće. Ako se hrani i nečim drugim, onda će biti i nešto drugo, više od toga.
...Prvo iskušenje ljudskoj duši, prvi podstrek njen je pitanje jela. To je pohot ploti. Ljudsko biće je po svojoj prirodi gladno. A gladno je zato što je nesavršeno. Ono što je nesavršeno hoće da nadoknadi svoje nesavršenstvo, da ga nadopuni. I tijelo i duša i um hoće svoju hranu. Drugo iskušenje pohot je očiju – „da ga je milina gledati“. Duboku u ljudskoj prirodi usađena je žeđ za ljepotom. To se vidi već i kod djeteta. Čovjek ranjen ljepotom traži da je za sebe zadobije. I treće – „da je drvo vrlo drago radi znanja“?! Hrana, ljepota, znanje – tri nadublje potrebe ljudske: pohot ploti, pohot očiju i gordost života po Sv. Jovanu Bogoslovu. Preko njih dolaze isušenja čovjeku, tj. Evi. A Evu nosimo u svojim kostima: iz jedne krvi je krv svih ljudi.
Smisao prve
Božije zapovijesti
...Demonska sila, udara na tri osnovne potrebe ljudskog bića. Tako je u početku, tako je i danas. Sva moderna civilizacija mogla je da se protumači kroz prizmu ovog iskušenja prvobitnog, evinskog. Zanimljivo je da se isto takvo iskušenje nudi i Hristu u pustinji. U četvrtoj glavi Matejevog Jevađelja govori se kako nastupa veliki pustinjski duh – to genijalno opisuje Dostojevski – „pretvori kamenje u hljebove, gladan si. Kamenje pretvori u hljebove pa će čitav svijet poći za tobom”. Nisu li moderni sistemi, sve do sistema savremenog potrošačkog društva, a da ne govorim o marksizmu, upravo na tom iskušenju pridobili milione ljudi za sobom? Hljeba i igara su nudili još i drevni rimski imperatori. Na prvo iskušenje se čuje riješ Hristova: „Ne živi čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih”. Kroz Hristovu pobjedu iskušenja na kome je pala Eva, nama se otkriva smisao prvobitne zapovijesti. Sa svakog drveta jedi, ali sa drveta poznanja dobra i zla nemoj jesti. Šta to znači u stvari? U čemu je srž i smisao te prvobitne zapovijesti? Bog je dao prirodu, tvorevinu, čovjeku na upotrebu. Ali nije mu razriješio zloupotrebu tvorevine.
Prvobitna zapovijest je priziv čovjeku da uspostavi pravilan odnos prema sebi, prema Bogu, prema tvorevini oko sebe. Ta zapovijest stoji kao provjera njegove slobode, njegove volje njegovog stava. Priroda, to je „kamenje”. Ne može čovjek kao biće savršenije od prirode, da otkrije savršenstvo svoje i da postigne punoću svoga bića u prirodi koja je od njega nesavršenija...
Mnogi od Svetih Otaca tvrde, ne bez razloga, da je ta prvobitna Božija zapovijest čovjeku bila zapovijest posta, u stvari, poziv čovjeku na raspeće svoga uma.
Poziv na duhovni
i tjelesni post
Smirenoumlje kao temelj filosofije života. I post kao put da se dobije to smirenoumlje života. Post ne kao formalno pridržavanje nekih propisa, jela, ovog ili onog. Prvi priziv posta je „Postimo braćo duhovno, postimo i tjelesno”. Kao i vrlina i grijeh se začinje u ljudskom srcu, pa onda ide dalje. Kad dopre do uma onda ide na ljudsko djelo, kad postane djelo onda se izvršava ljudskim tijelom; zato ako želi istinski čovjek da se obnovi, da se promijeni, da promijeni svoj odnos prema tvorevini oko sebe, prema tajni na kojoj počiva, on mora da se angažuje cio u toj novoj „promjeni Desnice Gospodnje”. A ta promjena i jeste upravo ono na šta priziva post kao povratak ispunjenju prvobitne zapovijesti. Nema istinske obnove ljudskog bića, nema promjene čovjeku, prave, moralne, duhovne, ekonomske, duševne, bez posta. Nema važnije dužnosti upravo za modernog čovjeka od njegovog povratka postu. Postu kao dubinskom preumljenju, preusmjerenju cjelokupnog ljudskog bića, kao ljudskom naporu, kako bi rekao Solženjicin, na samoograničenje, na uzdržanje, vaspitanje, unutarnje, svoje volje, svoje slobode. Taj i takav post je nešto što crkva propovijeda od pamtivijeka.
Pitanje posta je dakle, pitanje filosofije života: pitanje obnove čovjekovog duha, čovjekovog tijela, čovjekovog društva, čovjekove zajednice. Pitanje posta je pitanje zdravlja. Pitanje posta je pitanje istinske i prave ljubavi i najdubljeg čovjekoljublja.