Sveti Joanikije Bokeški je bio mitropolit crnogorsko-primorski u najteže vrijeme, kada se mjerila svaka riječ i trebalo je da se na vrijeme razmišlja šta činiti i spasiti život, ali prije svega spasiti dušu. Svojim životom, ne samo riječima, on je posvjedočio da je dostojan potomak ne samo mitropolita crnogorsko-primorskih, nego svih svetitelja, prije svega cara Lazara, koji su znali da izaberu kojem će se carstvu privoljeti. Veliki je blagoslov za nas kada imamo jednog takvog svetitelja i molitvenika pred Bogom. Ne može se baš svako pohvaliti da ima svetitelja „iz komšiluka“, iz plemena, a ni iz porodice, kao što mi ovdje imamo slučaj. Velika je blagodat koju mi imamo i veliki je blagoslov božiji na nebu i danas velika radost proslavljajući ovoga svetitelja i ugodnika Božijeg. Neka bi nam vaskrsli Gospod,koga danas na Svetu nedjelju proslavljamo, pokazao put ka spasenju molitvama Sv. Joanikija Bokeškog, amin, poručio je, nadahnut Jevanđeljem po Mateju, otac Nemanja Krivokapić, protojerej-stavrofor Kotorske parohije, u besjedi na svetoj liturgiji održanoj u Crkvi Sv.Petra Cetinjskog u Prčanju. U čast Svetog sveštenomučenika Joanikija Lipovca (1890 – 1945), sasluživali su protojereji stavrofori Milojko Topalović iz Rudog i Jovan Rajak, paroh grbaljski.
– Posebna je čast, sreća, zadovoljstvo i ponos, svako bi poželio da ima sveca u familiji. Joanikije je ubijen u Aranđelovcu 1945. godine, u ovim junskim danima, kažu da je negdje pod Bukuljom. Interesantno je da ulica pored Sabornog hrama u Aranđelovcu danas nosi ime Svetog Joanikija. Takođe, na otpustu na kraju liturgije sveštenici blagosiljaju sa „Sveti Joanikije Aranđelovački“, kako piše i na ikonicama koje su izdali. Zvanično je Sv. Joanikije crnogorski sveštenomučenik, ali mi ovdje volimo da istaknemo da je on Sv. Joanikije Bokeški, ističe Vladimir Lipovac, potomak mitropolita Joanikija, koji je bio njegov stric. Od kad je Joanikije hirotonisan 2000. godine, porodica Lipovac prihvatila je ovaj dan kao svoju slavu, pored Sv. Jovana, 20. januara. Vlado, njegova supruga Ružica, sin Jovan, ćerka Vjera, unuci Đorđe, Ana, snaha Marijana, zet Zoran, nakon liturgije su u dvorištu porodične kuće Lipovac-Milošević u Stolivu ugostili sveštenike, prijatelje i rođake.
Za oca Milojka Topalovića, koji je radni vijek proveo u Zenici, a do penzionisanja bio zamjenik mitropolita Nikolaja u Sarajevu, ovaj dolazak u Boku i služba na Prčanju predstavljaju čast, zbog ispunjenja zavjeta, koji je njegov otac dao mitropolitu Joanikiju o Božiću 1945. godine, prilikom povlačenja iz Crne Gore. Imao je tada, kaže, pet godina.
– Uoči Svetog Nikole 1944. godine, mitropolit Joanikije je zajedno sa još 70 sveštenika došao u moje mjesto Rudo, odakle sam rodom i bio gost u kući mojih roditelja mjesec dana, do Sv. Jovana. Tu je bilo oko 20 hiljada izbjeglica, četnika, svi su oni bili u Rudom. Joanikije je bio bolestan, ljekar ga je liječio, a kad je pošao, uoči Božića, rodio mi se drugi brat. Onda je on molio moga oca i majku, ako budemo preživjeli rat, da jednog od nas trojice da u bogoslove. Tata je obećao i pošto sam ja bio najstariji, po želji mojih roditelja sam otišao u bogoslove, tako da sam imao čast da me on „poslom bogoslovio“, prisjeća se otac Milojko i ističe da je zavjet Sv. Joanikija njegovom kraju donio nove generacije sveštenika, koje su postepeneo obnovile duhovni život i nadoknadile izgubljene živote sveštenomučenika tokom Drugog svjetskog rata. Poslije rata, Rudo i Janj na Vlašiću kod Kupresa jedini su krajevi odakle su najviše išli bogoslovi. Otac Milojko ima sina sveštenika i dva unuka koji studiraju teologiju.
– U mom kraju je prije rata bio bogomoljački pokret, kome je pripadao moj otac i njegovi prijatelji. Oni su se poslije rata tajno dogovorili da nadoknade crnogorske sveštenike. Ja sam prvi otišao u bogosloviju, od 1953. do 1956. godine u Prizrenu, a poslije mene su odmah nastavili da idu bogoslovi, tako da smo mi iz okruženja opština Rudo, Višegrad, Goražde iznjedrili preko 70 sveštenika, a imamo čak i vladiku - episkop Maksim je isto iz našega kraja. Ovu „tajnu“ je meni otac prenio, i to tek kad sam sazrio za studije, jer prije ne bi ni smio, to je bio komunistički sistem, a ja sam čekao da dobijemo episkopa pa da to obnarodujem. Kad je bila hirotonija episkopa Maksima u Sarajevu, po prvi put sam obznanio da smo mi iz tog kraja nadoknadili svih 70 sveštenika i episkopa, ispričao nam je otac Topalović, koji u Boku kotorsku dolazi preko 40 godina. Služio je zajedno sa parohom kotorskim Momčilom Krivokapićem na temeljima Crkve Sv.Petra Cetinjskog na Prčanju, na njenom posvećenju, a od kako je mitropolit Joanikije proglašen svecem dolazi svake godine, 17. juna, da učestvuje u svetoj liturgiji i da blagosilja slavu porodice Lipovac.Mirjana D.Popović