Dugogodišnji nastojatelj Manastira Savina arhimandrit Varnava Gvozdenović koji se u ponedjeljak upokojio, sahranjen je u srijedu na monaškom groblju ovog manastira. Zaupokojenu liturgiju u prepunoj porti velike crkve Savinskog manastira služio je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije uz sasluženje vladike raško-prizrenskog Teodosija i brojnih sveštenika i monaha.
– Ispraćamo danas našeg oca Varnavu, ono dijete iz Stare Raške koje je čulo i prihvatilo riječi Hristove - ko hoće da ide za mnom nek` se odrekne sebe, neka uzme krst svoj i neka ide za mnom. Ove riječi su postale putovođa njegovog života od Raške, Kosova, Prizrena, Pećke patrijaršije do svete lavre Visoki Dečani i Manastira Mileševa. Pred kraj svog zemnog života bio je u drevnoj lavri Svetih Arhangela na Prevlaci, kao nastojatelj, učestvujući u njenoj obnovi i na kraju okončao je svoj zemaljski životu ovoj drevnoj svetinji Savini. Putovođa na zemlji bio mu je jedan od najznačajnijih jerarha naše Srpske pravoslavne crkve, vladika raško-prizrenski Pavle, potonji patrijarh srpski koji mu je bio duhovni otac, koji ga je zamonašio i rukopoložio i sa kojim je proveo najznačajnije godine svog života. Ovdje, u Savini, okončao je zemni život kao i njegov prethodnik, satrudnik, arhimandrit Justin koji je hodio istim putem. Zajedno su svoj život na raspetom Kosovu posvetili raspetome Gospodu, Crkvi Njegovoj, pa ih je Gospod zajedno prizvao i ovdje da se upokje u ovoj drevnoj svetinji – rekao je mitropolit Amfilohije.
Nakon opela, nad odrom oca Varnave govorio je vladika Teodosije kazavši:
– Otac Varnava svoj zemaljski život je posvetio Gospodu predavši sebe u službu Njemu, Crkvi, svetinjama, bližnjima, vjernom narodu. Cijelog sebe predao je u službu Bogu i cijelog života bio je primjer ne samo sveštenoslužiteljima i monasima, nego i vjernom i mučeničkom narodu koji je živio na Kosovu, da opstajuu i istraju na putu Hristovom noseći svoj krst, znajući da u svom tom trpljenju, stradanju i nevolji nijesu sami.... Sveti kralj, sveti patrijasi, episkopi. Sveti Joanikije Devički, Sveti Petar Koriški, svi oni koji su ostali u Eparhiji raško-prizrenskoj na Kosovu i Metohiji, koji su se tu podvizavali a koji su i danas živo prisutni u našem životu, znali su da noseći preveliki krst ne nose ga sami i da je potrebno da se istraje na tom putu istrajnosti i predanosti Gospodu. To su bile osobine sveštenoslužitelja oca Justina, oca Varnave i oca Doroteja, jer su znali da je ovozemaljski život prolazan i ono što imamo na zemlji nije toliko realno u odnosu na ono što nam je Gospod obećao i što dolazi. Zato u ovom času ne tugujmo nego slavimo. Otac Varnava trudio se u svim svetinjama, ne samo u Dečanima. U Sopoćanića pomagao je sestrama u obnovi manastira da opstanu u onim teškim vremenima komunizma i bezbožništva. Na Kosovu i Metohiji pored Dečana, odlazio je u Manastir Gorioč koji je obnavljao, Devič, Svetu Trojicu, Zočište. Nesebično je sebe davao Bogu i Crkvi i zato će ta njegova nesebičnost biti krunisana vijencem pobjede i života – rekao je na kraju vladika Teodosije.
Z. Šakotić

Riječi naslednika
Ispred monaške obitelji na grobu od oca Varnave se oprostio otac Makarije, nastojatelj Manastira Savina kazavši da Božja promisao je dovela oca Varnavu poslije oca Justina da potvrdi da je ovdje došao dio Kosova, dio Dečana, dio srca našeg bića i naroda i da pokažu da je Savina jedan veliki stožer, jedan svjetionik koji pokazuje pravac našem narodu kuda i kako treba ići.
– Ovdje smo na Savini koja nosi ime po Svetom Savi, znači treba ići kako drugačije nego Savinim putem, za njim, i nećemo pogriješiti u ovom životu i naslijedićemo vječni život. Tome su nas učili otac Justin, otac Varnava i naš blaženopočivši patrijah Pavle – rekao je iguman Makarije.