Srpski carski grad Prizren, Visoki Dečani i Pećka patrijaršija nedavno su „prigrlili” grupu poklonika iz Nikšića koja je svetinje Kosova i Metohije posjetila s blagoslovom episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija. Svetinje kosovsko-metohijske raspete zemlje, uprkos nevolji koja ih snalazi zajedno sa tamošnjim sve malobrojnijim srpskim pravoslavnim življem, iznova vaskrsavaju i raduju se svakom dolasku, svakoj molitvi. Radost je bila i na licima poklonika koji su se na svakom pedlju zemlje koju su obišli, osjećali kao svoji na svome, napili se žive vode sa živoga izvora našeg, srpskog postanja.

– Nekako oni nas hrane tom radošću i nadom da naše svetinje ovdje nikad neće zamreti, da će uvijek postojati kao što su postojale vjekovima, da će postojati dok Gospod ne dođe. To je najbitnije - kaže protojerej -stavrofor Slobodan Jokić, koji je bio vođa puta.

Ekipa Dnevnih novina „Dan” iz Nikšića, uz zahvalnost Crkvenoj opštini Nikšić i protojereju-stavroforu Jokiću bila je u prilici da bude dio pokloničke grupe. Osim nas i pjesnika Radinka Krulanovića, grupu je činila i omladina iz Bratstva pravoslavne omladine Sv. Vasilija Ostroškog, koje je u obnavljanju, polaznici časova „Razgovori o vjeri” kao i nekoliko članova hora „Prepodobne mati Angeline” koji su u kosmetskim svetinjama pojali kao nikada i nigdje do tada.

– Ono što je možda najveća radost za nas jeste to da je omladina ta koja ište da pije vode sa ovoga izvora. Vidite kako su radosni, čujete pjesmu koju oni pjevaju iz srca i koja nije ista u Nikšiću, Podgorici, kao što je ovdje gdje izvire i žubori taj izvor, gdje su grobovi naših arhiepiskopa, patrijarha i gdje su mošti naših svetitelja. I oni to istinski doživljavaju. Od putovanja bitniji je taj istinski dodir sa svetinjom, istorijom, tradicijom, sa samima sobom, nekim unutrašnjim svojim bićem - smatra Jokić.

Na „vratima” Prizrena, a u njegovom srcu, prva nas je dočekala Crkva Bogorodice Ljeviške koja je u tursko doba pretvarana u džamiju, više puta spaljivana, a nadamo se poslednji put u martovskom pogromu 2004. godine. Njena unutrašnjost je izgorjela, ali freske, iako uveliko oštećene, ponovo vaskrsavaju. Istu sudbinu doživjele su i sve ostale crkve u Prizrenu, poput Sabornog hrama Sv. Đorđa gdje smo radost našeg dolaska osjetili i u riječima starješine te crkve protojereja Slobodana Đorića koji nas dočekao punog srca.

– I kad nam je bilo najteže Srbi iz Crne Gore su nam došli i dali nam veliki vjetar u leđa. Naravno i dan danas ste jedini koji nas ne zaboravljate i koji ste nam česti gosti. Vaši dolasci su nam jako bitni i da bi našim komšijama stavili do znanja da da ipak nije ovdje u Prizrenu samo dvadesetak Srba, nego da nas ima mnogo više, istakao je protojerej Đorić.

Blagodaran je, kaže, što su veze između Metohije i Crne Gore neraskidive, a Prizren je, barem tako istorija kaže, nekada bio pod Crnom Gorom.

Iz pepela je ustala i Prizrenska bogoslovija, koja je urušena i spaljena takođe u martovskom pogromu 2004. godine. Jeromonah Nikita, jedan od njenih profesora, bio je naš domaćin koji je nadahnuto govorio o njenom istorijatu ali i stradanju nekadašnje bogoslovsko-učiteljske škole, a danas ustanove gdje se za sveštenike pripremaju mladi bogoslovi. Petnaest godina od pogroma, istakao je, obilježili su pomenom da se taj surovi događaj nikada ne zaboravi.

– Kao i vi stalno u Prizren dolaze ljudi i uviđaju gdje je kolijevka naša, i duhovnosti i državnosti, svega što valja. A i mi se ovdje trudimo da tu svijest sačuvamo, ali i ovom malom broju ljudi koji su ostali ovdje Bogoslovija mnogo znači. Stalno smo zajedno, okupljamo se na liturgiji i poslije službe. Tu smo na pomoći i njima i svim ostalim koji dođu, rekao je jeromonah Nikita.

Na izlazu iz carskog grada, u klisuri Bistrice prizrenske još je jedna u nizu srpskih lavri, Manastir Svetih Arhanđela, zadužbina Cara Dušana, gdje su do prve polovine 20. vijeka i počivali njegovi zemni ostaci kada su prenijeti u Beogradsku patrijaršiju. Manastirski život obnovljen je krajem prošlog vijeka, i u njemu je trenutno nekoliko monaha i iskušenika među kojima i dvojica iz Nikšića pa je radost susreta i razgovora time bila i mnogo veća. Iako je u grupi bilo 110 poklonika, potrudili su se da u novim konacima za sve nas obezbijede ugodno prenoćište i posluženje.

B.Brašnjo

---

Susret sa najljepšim komadima neba na zemlji
Dušanove Arhanđele smo napustili i prije osvita novog dana, jer nas je čekala još jedna srpska svetinja - Manastir Visoki Dečani, koje je započeo Sveti kralja Stefan, a dovršio i ukrasio njegov sin Car Dušan. Sveta liturgija na Krstopoklonu nedjelju, koju je služio iguman Sava (Janjić) uz sasluženje monaštva i našeg protojereja-stavrofora Jokića, nije ostavila ravnodušnim nikoga iz grupe. Pojanje dečanskih monaha najljepši su zvuci koji se, bezmalo, na cijelom svijetu mogu čuti. Visoki Dečani, koji su samo jedan od bisera u nizu srpske srednjovjekovne arhitekture, i mošti Svetog kralja Stefana Dečanskog, koje tu počivaju, jedina su podrška i utočište malobrojnim Srbima koji žive u okolnim selima. Uz tu svetinju, još jedno parče neba na zemlji, na Kosmetu, je i Pećka patrijaršija na čijim kapijama nas je dočekala igumanija te svete obitelji mati Haritina. Uz blag osmijeh svima nam daje blagoslov, a dok prilazimo čusmo kako protojereju Jokiću zahvaljuje na posjeti uz riječi „Crna Gora nas nikada ne zaboravlja”. Pećka lavra od 13. vijeka sjedište je srpskih arhiepiskopa i patrijarha, vjekovima su tu boravili, bili ustoličavani, a tu su i zemni ostaci mnogih od njih. U okviru kompleksa nekoliko je crkava, među kojima i crkva Sv. Apostola koju je podigao Arsenije Prvi, naslednik Sv. Save na tronu srpskih arhiepiskopa. U porti je stablo koje je posebno privlačilo pažnju poklonika koji su po prvi put u posjeti Pećkoj patrijaršiji. U pitanju je staro i razgranato stablo duda, koje i dan danas daje plodove, a za koje je vezano predanje da ga je posadio Sv. Sava prvi arhiepiskop srpski.

Oba parčeta srpskog neba na zemlji, kao i svi ostali manastiri u crkve i danas su pod budnim okom KFOR-a i kosovske policije. Međutim, ljubav i blagodat koja isijava iz zidina koje oni čuvaju, ušla je i u njihova srca, pa su nas dočekali i ispratili sa osmijehom. Većina KFOR-ovaca, koje čine vojnici iz Italije i Austrije, povremeno učestvuju na svetim liturgijama, a i pomažu monaštvu i sestrinstvu.


Nada u povratak onih koji su napustili ognjišta
Radost liturgijskog sabranja u Visokim Dečanima, potpisniku ovih redova upotpunio je susret sa dvije srpske porodice, Pavlovićima i Krstićima. U unutrašnjosti bedemima opasane svetinje, njihov je, kako rekoše, jedini spas. Violeta Pavlović sa troje maloljetne djece svake nedjelje i praznika iz sela Bijelo Polje pređe po 13 kilometara u jednom pravcu. Albanka je koja je udata za kosovskog Srbina, s kojim, kako kaže, ima porodicu kakvu je i željela.

– Dok suprug pokušava da nešto radi i prehrani nas, moja je obaveza da pazim djecu i učim ih da ne zaborave ko su, gdje su postali. Zato smo česti posjetioci Visokih Dečana, odslušamo liturgiju, provedemo tu po nekoliko sati, ispričala je ona za „Dan“.

Imaju u selu veliko imanje, ali koristiti mogu samo onaj dio koji im se nalazi u neposrednoj blizini kuće.

– Mi trenutno nemamo problema, ali imaju drugi Srbi. U našem selu bilo je 300 srpskih kuća, danas nema ni 20, a moje troje djece jedina su djeca u našem selu, kazala je Pavlovićka.

Borislav Krstić porodicu je zasnovao sa pravoslavnom Albankom, sa kojom ima troje djece. Žive u pećkom selu Ljevoša, koje je od Dečana udaljeno oko 20 kilometara. To mjesto svojevremeno je imalo oko 300 Srba, a njegova djeca takođe su jedina u tom mjestu.

– Nije nas više strah, ne želimo da se bojimo, hoćemo da živimo kao sav normalan svijet. Dolazimo u manastir stalno, tu sam čak i radio jedno petnaest godina. On nas pomaže, hrabri, održava, a nadamo se da će podstaći i sve one koji su napustii našu svetu zemlju da se vrate ponovo na svoja ognjišta. Neka im moja djeca budu primjeri da se, uprkos svemu, ovdje živjeti može a i mora, naglasio je Krstić.







Mošti Svetog kralja Stefana Dečanskog, koje tu počivaju, jedina su podrška i utočište malobrojnim Srbima koji žive u okolnim selima