U bjelopoljskoj Crkvi Svetih Apostola Petra i Pavla liturgiju je protekle nedjelje služio protojerej Darko Pejić. Obraćajući se okupljenim vjernicima po završetku liturgije i pričešća onih koji poste Vaskršnji post, Pejić je istakao da čovjek treba cijeli život da se trudi, da nalaže jedan trud na drugi, i da se ne štedi.
- Vidjeli ste trud ovih ljudi iz Jevanđelja. Četvorica drugara, prijatelja kojima je drug bio oduzet, kada su čuli za Hrista da pomaže i liječi upregli su sebe i sav svoj trud, spustili su uzetog kroz krov kuće u kojoj je bio Hristos, jer nisu mogli na drugi način da uđu, pošto je narod bio opkolio kuću da čuje riječ Hristovu, boreći se da dođe do njega da ih iscijeli. Oni su naložili na sebe još veći trud i druga su sa posteljom podigli, prokopali krov i na konopac spustili pred Hrista. A On vidjeći vjeru njihovu, a naravno vidio je i njihov fizički trud, prije svega srce njihovo, reče uzetome: „Opraštaju ti se grehovi tvoji”. A drugi pored njega, umjesto da se zadive pohuliše na Boga, pohuliše na njega, a nisu čak ni mogli to da kažu, jer su bili licemjeri, da sačuvaju dobro ime i ugled i kažu: „Ko je ovaj da grijehe oprašta”. Nije strašno kada čovjek pogriješi i kada se kaje, jer ko ga može očistiti, osim Hristos. Ali gori od grešnika su oni koji uporno ostaju u svojem grijehu. Takvi su bili i fariseji i književnici koji osudiše Hrista, a On znajući pomisli njihove kaže im: „Zašto zlo mislite u srcu svome. Šta je lakše reći uzetome: Ustani i hodi ili opraštaju ti se grijesi. A zar onaj ko je podigao uzetoga od rođenja i koji ima vlast da upravlja tijelom čovječijim nema vlast da upravlja i dušom čovjekovom i oprašta grijehe - besjedio je Pejić. Sveštenik ističe da je Hristos uzetome prvo rekao „opraštaju ti se grehovi tvoji”, zato što bez toga nema ustajanja.
– Ne može čovjek ustati dok se ne pokaje i dok mu Gospod ne oprosti. Sve dok je u grijehu, rob je grijehu, nije slobodan, kao što su fariseji i književnici bili robovi svojih grehova, koji im nisu dali da poznaju Hrista, iako su bili na metar od njega i vidjeli ne samo ovo nego i mnoga druga čuda, kada je vaskrsavao mrtve, liječio hrome, slijepima oči otvarao i gubave čistio. Sve su to oni `vidjeli` ali im zavist i mržnja nisu dali da vide. Sami se nisu trudili, odvikli su se od toga, a željeli da zadrže prvenstvo, da budu prvi u narodu ali da se ne trude oko naroda. I kada je došao Onaj koji je cijeloga sebe, sve svoje biće dao narodu, na kraju i krv prolio za taj narod, e oni tada umjesto da se pokaju, poznaju ga i ispovijede svoje grehove, uzmu krst svoj i idu ka putu spasenja, postaju oni koji sjede pored puta i osuđuju one koji idu putem i rade nešto i koji nose teret života svoga i krst svoj. Takvi smo i mi, kada god uhvatimo sebe da osuđujemo druge. Ova četiri čovjeka koji su uzeli ovoga čovjeka mogu da budu i naša čula. Sagriješi čovjek, recimo, svojim srcem, ali duša i um uzmu to srce i ponesu Hristu da ga očisti, jer ako se srce zarazi a ne očisti, onda će se širiti i uhvatiti ruku i nogu, i poginuće čovjek. Tako je sa svakim grijehom - ističe Pejić. No, pomažući jedni drugima, a ne osuđujući jedni druge, dokazujemo da smo hrišćani.
– Čovjeku u nevolji treba da pomognemo, pa ako ne možemo materijalno da mu pomognemo, zatvorimo se u svoje srce pa se pomolimo da mu on pomogne onako kako zna. Onda će nam dati Bog snage i načina da pomognemo i na drugi način. Ako nemamo, ako nam se zarazi naša duša pa nemamo pokajanja, učinimo milostinju da bi izliječili pokajanje, ako nemamo milostinju, pokajmo se za grehove svoje, da bi nam Bog očistio oboljeli dio nas i da bi bili milostivi, čisti srcem i puni ljubavi, pravde i istine Božije, najprije za Boga a onda i jedni za druge - završio je svoju besjedu otac Darko Pejić.
M.N.