Bio je prvi lažni doktor na prostorima bivše Jugoslavije, a onda su mnogi političari počeli da ga „prepisuju”. S nepogrešivom preciznošću u „Top listi nadrealista” predvidio je raspad SFRJ, ostavio kultne pjesme iz epohe „Zabranjenog pušenja”, svirao širom svijeta sa Emirom Kusturicom... Čini se da je Nenad Janković, alijas dr Nele Karajlić, za 56 godina doživio ono što nekome ne bi pošlo za rukom ni za tri života. Ali, uprkos tome, i danas kao mladić „gori” na sceni, radi TV emisije, piše odlične knjige, stvara pozorišne predstave i nove pjesme. Iako ga je srce 2011. godine opomenulo da ne bi trebalo da se troši previše, Nele i dalje tjera po svom.
-Davno je to bilo kada mi je „onaj odozgo” dao „žuti karton”, nerado se toga sjećam, ali, bogami, dobro sam se primirio par godina – kaže Nele za „Dan”. - Nisam micao iz kuće i sve aktivnosti su bile svedene na minimum. Sjećam se, isključio sam mobilni telefon, a kompjuter nisam dirao mjesec dana. Neki prijatelji su me zadirkivali da bi bilo dobro da počnem da vježbam penziju. Sada je već prošlo dosta godina, pa sam odlučio da se ponovo vratim. Sada me isti ti prijatelji zadirkuju da bi trebalo da se prijavim u emisiju „Nikad nije kasno”. Ha, ha, ha.
●Gledajući Vas ljetos na „Bir festu”, stiče se utisak da je i dalje to teren na kom najbolje „plivate”. Čitajući „Fajront u Sarajevu” i „Solunsku 28”, realno Vam se ne može naći zamjerka ni kao piscu – upravo suprotno. Veliko i svakako prijatno iznenađenje bila je i multimedijalna predstava „FBI Nikola Tesla” koju ste napravili prije dvije godine. „Top lista nadrealista” je opet neka četvrta priča, potpuno drugačija i sada već stara, ali sigurno priča koja je obilježila jedno vrijeme, baš kao i „Zabranjeno pušenje” i nastupi sa Kusturicom. Gdje je (bio) najviše prisutan Nenad Janković sa svojom filozofijom i potrebom da kaže svijetu ono što vidi i (pred)osjeća?
-Ja sam priličan hazarder i volim da zaigram na one karte koje se od mene ne očekuju. Znam da bi publika od Vardara pa do Triglava najviše voljela da pjevam „Zenicu”, „Pišonju”, „Guzonju”, i da se ponašam kad da mi je 20 godina, ali je moj stvaralački nemir malo drugačiji. Otuda te silne promjene u mom djelovanju. Jednostavno, ne da mi đavo mira. Osim toga, ni spoljašnje okolnosti mi nisu išle na ruku. Mnogo se stvari dogodilo u međuvremenu da bi se „ostao normalan”. Danas, nakon svih ovih godina, najbolje se osjećam dok pišem. To me u potpunosti ispunjava, ali to je ujedno i najteže. Sve ostale umjetnosti kojima sam se bavio imale su neka „pomagala”, na koje možeš da računaš ako si u nekakvoj krizi. Muzičare, glumce, reditelje, scenu, kameru, gitaru..., samo pisac nema ništa od toga. Sam je nasuprot praznog papira i na raspolaganju mu je samo 30 slova. Malo, realno malo. Nastup na Bir festu, međutim, mi daje za pravo da krenem ponovo stazama rok muzike. Namjeravam da napravim još koncerata ove i naredne godine. A na Bir fest sam izašao nakon što sam shvatio da nosim neku posebnu odgovornost prema onima koji su zavoljeli „Pušenje” i „Nadrealiste”, a koji mene nikada nisu vidjeli uživo. Jednostavno, toliko mi je mladih ljudi prišlo i govorilo da su odrasli na mojoj muzici, da znaju sve pjesme napamet, da su im roditelji pričali kakvi su to koncerti bili kada je sviralo „Zabranjeno pušenje”, a ja, slušajući ih, shvatim da oni mene nikada nisu vidjeli uživo! To me je potaklo da nastupim poslije silnih godina. Poslije koncerta prilazili su mi iz publike oni koji nisu bili rođeni ni kada sam ja prestao to da pjevam. To je zaista fascinantno. Kad sam njih vidio, pomislio sam kako ovo što smo radili nije bilo baš uzalud, kako smo našom muzikom i naročito „Nadrealistima” stavili mali kamenčić na ono što slobodno možemo da nazovemo kulturno naslijeđe. Sreća pa postoji Jutjub, pa nove generacije mogu da gledaju ono što smo radili prije 30 i više godina.
●Slučajnost ili ne, tek i Momo Kapor i Vi ste najljepše pisali o Beogradu, a obojica ste Sarajlije. Koja je to „tajna veza” između Sarajeva (i Sarajlija) i Beograda, zašto Sarajlije iz naljepše perspektive vide bivšu prestonicu SFRJ?
-Sarajlije su narativni tipovi. Inače, Bosna je cijela puna priča. Bosna je priča sama za sebe. Nije slučajno da su najveći pripovjedači otamo. Andrić, Selimović, Kočić, Ćopić, Kapor. Dodaj i mene. Ha, ha, ha... Možda je zbog te naše „narativne prirode” naša vizura Beograda malo drugačija, ali i potpunija od nekog drugog. Ne znam. Ja sam Beograd upoznao preko Mome Kapora, tek poslije došao „Paket aranžman” i sve ono što je Beograd osamdesetih predstavljao, a izgledao mi je kao centar svijeta. On i jeste na neki način centar svijeta. Oko njega se lome koplja više vjekova. Sada me najviše interesuje njegova prošlost, pa je i „Solunska 28” na neki način oda veličanstvenoj istoriji Beograda.
●Boli li Vas što Sarajevo danas nije ono Sarajevo u kom ste odrasli, kao što Beograđane boli činjenica da Beograd nije ono što je nekad bio, kao što se Podgoričani nikako ne mire sa tim što je Podgorica promijenila „i lični opis i dušu”...? Ili to ipak samo narod nije spreman za promjene koje su rezultat samopregorne odanosti naših političara onima sa Zapada?
-Nisam ja od onih koji lamentiraju nad prošlim vremenima, naprotiv, u potpunosti razumijem istoriju koja melje sve nejako i slabo branjeno, ali jesam od onih koji neće da dozvoli da se ta, meni lijepa vremena, lako zaborave. Otuda je bila i moja potreba da napišem „Fajront u „Sarajevu”. Jednostavno, svi smo pričali o tome kako nam je bilo divno i uzbudljivo u toj velikoj zemlji u to doba naše mladosti, ali se niko od nas nije odvažio da o tom vremenu napiše neku knjigu. Zato sam „presavio tabak” i mislim da sam u tome i uspio. S obzirom na to koliko je ljudi sa svih strana bivše Jugoslavije pročitalo tu knjigu, čini mi se da sam ih „pogodio” štivom. Uspjeh „Fajronta” nije samo moj uspjeh, već i trijumf tog doba, te zemlje, tog grada i te muzike, jer ljudi ne bi to čitali da ih ne interesuje ta tema. Ovako, sve ono o čemu sam u „Fajrontu” pisao već je odavno postao mit. „Fajront u Sarajevu” je, u osnovi, priča o više mitova ispričana perom svjedoka saradnika. Tu leži tajna njegovog uspjeha.
●U Crnoj Gori je u poslednje vrijeme aktuelan vic „Crnogorci su na dobrom putu, još samo da krenu!” Čini li Vam se da je situacija u čitavom regionu takva? Znamo li kuda idemo ili znaju li bar naše vođe kuda nas vode?
-Ne vjerujem da ni mnogo veće face od nas Balkanaca znaju kuda se ide. Mislim da je cijela civilizacija sa glavnog autoputa skrenula na kružni tok i da je samo pitanje vremena kada će nam se svima zamantati od vožnje u krug. Nažalost, mi nismo pokazali dovoljno pameti da u toj vožnji prođemo bolje od onoga što nam se dogodilo posljednjih tridesetak godina, ali to ne znači da u ovoj ludoj vožnji nećemo proći malo bolje nego što nam se piše.
●Ne zaboravljate dijasporu – Ameriku, Kanadu, Emirate... U inostranstvu je više ljudi sa ovih prostora nego što ih je ostalo ovdje gdje su rođeni. Kojim Vašim pjesmama se naši ljudi „u bijelom svijetu” najviše raduju?
-Ona Bajagina pjesma „Moji su drugovi” postala je himna koja se pjeva češće od svih himni novonastalih država. Zaista, više nema nijedne jedine tačke na planeti a da ja nemam nekog prijatelja tamo, što je, ujedno, i jedina dobra stvar koja je ostala od ove naše nesreće. A to rječito govori o tome koliko nam je nedostajala pamet i mudrost, i kako nismo bili u stanju da sačuvamo naše dvorište. I šta sada? Djeca odlaze, starci umiru, od Vardara pa do Triglava hvata se paučina. Džaba nam sve nezavisne, slobodne, demokratske, napredne državice kad neće imati ko u njima da živi.
●Ima onih koji kažu da je „Zabranjeno pušenje” bez Vas „pušiona”, ali i da Vi bez „Zabranjenog pušenja” baš i niste toliki doktor. Da li Vas pecne kad ljudi dopuste sebi tu vrstu slobode i upuste se u seciranje tuđih odluka, ili Vam je poslije toliko godina već postalo svejedno?
-Naravno da mi nije svejedno. Kada god mislim i o „Pušenju” i o „NO smoking orchestri” padne mi na pamet ona Jadrankina pjesma „Sve smo mogli mi...”, ali izgleda da nam se nije dalo. Otuda i ova moja želja da ponovo krenem u muzičke vode. Znam šta se sve može. Koliko god da je iza mene ostalo, koliko god da sam postigao, a to nije nimalo malo, imam osjećaj da je ono što je najvažnije ispred mene. Da tako ne mislim, ne bih se uputio u novu avanturu sa muzikom.
●Šta nam novo pripremate u mjesecima koji dolaze i kad ćete raditi koncerte u Crnoj Gori?
-Trenutno sam u fazi promocija moje nove knjige „Solunska 28”. Već sam dobio poziv iz Crne Gore da knjigu promovišem i kod vas. Iduće godine imam namjeru da napravim nekoliko koncerata, pa vjerujem da će neki od njih biti održani i u Crnoj Gori. Imam sjajan tim koji se na Bir festu pokazao kao dobitna kombinacija. Sa njima sarađujem sa istim onim elanom koji sam imao kad sam počinjao. Zato se nadam da će ovoga puta svi moji ciljevi biti dostignuti. Što se kaže, treća sreća.
Snežana Moldovan

Uzalud granica i carina, u Crnoj Gori sam kao kod kuće

●Kakva sjećanja Vas vežu za Crnu Goru? Gdje ste imali najbolji nastup?
-Pravo da ti kažem, ja kada uđem u Crnu Goru osjećam se kao kod kuće. Uzalud im granice, carina, pasoši, kontrola, meni je ovdje kao kod kuće. Imao sam gomilu koncerata, još u ono doba, osamdesetih, tako da su sjećanja obilata. Ipak, najsmješniji trenutak bio je na koncertu u „Morači”, negdje pred sam rat. „Morača” je bila dupke puna, nije mogla igla da stane, ali su nama prijavili da je prodato „samo” 3.000 ulaznica. Na pitanje kako je to moguće kad je sala puna, domaćin nam je odgovorio „Ah, pa vaših je vazda bilo tri hiljade!”

Legat Bate Živojinovića

●Jedan ste od potpisnika inicijative da Velimir Bata Živojinović dobije legat u Koraćici. Kakva sjećanja Vas vežu za Batu i hoće li Koraćica uskoro makar mrvu uspjeti da se oduži legendi jugoslovenskog glumišta ili ćemo i za to opet morati da čekamo amin nekog „Velikog brata”?
-Ideja o legatu potekla je od našeg komšije iz sela, Gage, koji je pokrenuo gospodina Raleta Zelenovića i mene, novokomponovanog Koračićanina, da damo inicijativu za legat. Nažalost, stvar je još na početku, bez velikih izgleda da se pomakne sa mrtve tačke. Mislim da problem ne leži u Velikom bratu, već da je u pitanju naš naopak mentalitet, a ja nemam neke velike snage da se sa njim borim.