Kako jedan jedini dan može da bude tužan i radostan. Namjerno prvo pišem tužan kako bih lijepo ostavio za drugi dio, koji nas treba nositi u budućnost, u pobjede, u radosti...
Tužan jer je u legendu otišao jedan od najboljih na planeti. Ne samo košarkaš, već sportista uopšte. Otišao je Kobe Brajant! Tragično je, sa kćerkom i još ljudi stradao u helikopterskoj nesreći u američkim planinama. Otišao je sportista za uzor, čovjek zvani „nemogući“, jer on je zaista mogao i nemoguće. I sve to je uspio velikim radom i odricanjem. Bio je košarkaški bog! A kada je to u najozbiljnijem klupskom takmičenju na planeti, onda je i u cijelom sportskom svijetu.
Visoko je podigao ljestvicu dostižnosti. Jednostavno, ostavio je savremenicima tugu, a nadolazećim generacijama divljenje! I zaslužio je divljenje. Otišao je u legendu.
A radosno! Istina, nije planetarnih razmjera, ali za malu državu kakva je Crna Gora jeste. Nije nadrealno, ali je podvig. Ne mali!
Vaterpolo reprezentacija Crne Gore na Prvenstvu Evrope osvojila je bronzanu medalju! Dogodilo se to u nedjelju u glavnom gradu Mađarske. Izabranici Vladimira Gojkovića su nadmašili sva očekivanja i u domovinu se vratili sa medaljom. A niko, osim njih samih, vjerovatno nije to očekivao. Tako su uostalom i ispraćeni na šampionat! Istini za volju, obični čovjek je „mali“ da bi znao koliko ko u kojem trenutku može. Nedorasli su, možda i stručnjaci iz oblasti, a i prethodni rezultati su u dobroj mjeri crnogorske vaterpoliste, uoči šampionata, gurnuli u donji dom svjetskog vaterpola. A onda, slobodni smo reći: bljesak! Igre i rezultata. Momci iz najmanje vaterpolo velesile su igrali srcem, ali i znanjem. Sve je skockao, sada već sigurno je, trenerski vaterpolo majstor Vladimir, a u bazenu primjenjivali Stefan, Draško, Uroš, Dejan, Dragan, Dimitrije, Vladan, Bogdan, Đuro, Marko, Petar, Aleksandar i opet Stefan. Znali su početi mlako a stizati i prestizati za divljenje. I divio im se svaki ljubitelj sporta i vaterpolo navijač. Zaslužili su!
Zaslužili su i dočekani su kako priliči velikanima sporta. Od aerodroma do gradskog trga u Podgorici čekao ih je ne mali broj znatiželjnika i poštovaoca. Na Trgu je bilo „vruće“. Klicalo se svakom pojedincu, Crnoj Gori..., vijorile su se nacionalne i neke druge zastave. Nove u crnogorskoj koreografiji! Bilo je i „odbrane ugrožene državnosti“, bilo je i politike i politikanstva. Pripisujući uspjeh vaterpolo reprezentacije pojedinci su pokušali da ispromovišu sebe i partiju. Nije to baš primjereno u svijetu sporta, a naročito nije promišljeno u trenucima kada su pogledi na pojedinosti dostigla maksimalnu polarizaciju. Pojedinci su politizacijom sporta dozvolili neodgovornim i „uspaljenim navijačima“ da kidišu na podignute prste.
Kada su obavezivali odabrano građanstvo (i od novca poreskih obveznika kanuli im u rezervoar, pa i za sendvič dodali) da pođu na doček „bronzanim herojima“ valjalo je da su skrenuli pažnju na ponašanje. Na sreću (kada ih je već bilo) incidenti nisu dobili veće i/ili tragične razmjere. Vjerovatno se neki detalji nisu dopali ni onim zbog kojih smo dolazili na Trg.
Eto, kako jedan dan može otići iz kraja u kraj, iz tuge u radost i nazad. Tužni smo zbog „Crne mambe“, radosni zbog evropske vaterpolo medalje, pa nesrećni zbog toliko samoreklamerstva i ispolitizovane različitosti. Maleni smo za tolike oscilacije. Pouzdano je da u Crnoj Gori samo nesreću osjećamo slično, zato: uozbiljimo se da bi smo nesmetano živjeli i u različitostima!
Veselin Drljević
)){kind=small}
