-Čini se da problem Kosova i Metohije često oportuno koristimo da se sa svojom nemarnošću i nepreduzimljivošću o raznim pitanjima iza njega sakrijemo, ili kamufliramo izostanak potrebne solidarnosti, i on ne može biti opravdanje da tvrdimo da su nam u vezi sa problemom sunarodnika u susjednim zemljama vezane ruke, kaže predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimir Kostić.
– Upravo sada je trenutak za formiranje jednog prosvetljenijeg i bolje koncipiranog ministarstva (ili kakve druge adekvatne institucije) za našu dijasporu – navodi Kostić u autorskom tekstu za Tanjug, kojim je odgovario na pitanje da li su Srbiji, zbog neriješenog pitanja KiM, vezane ruke i smanjen politički prostor za rješavanje brojnih otvorenih pitanja sa susjedima, prije svega položaja i zaštite prava Srba koji žive u okolnim zemljama.
Kostić navodi da je SANU preduzimala i preduzima, u okviru svojih mogućnosti aktivnosti o ovim problemima, ali su one ostale nepoznate javnosti ili su dočekane s izvjesnom nelagodom.
– Nisam siguran u kojoj mjeri je u Srbiji postojala svijest o tim problemima i prije akutizacije problema Kosova i Metohije, a bilo ih je, i to u „susjednim, tradicionalno prijateljskim“ zemljama. Iako ih potiskujem, muče me sjećanja na doček nesrećnih žrtava „Oluje“, koji nam (ili „mi“, ako hoćete) ne služi na čast – ističe predsjednik SANU.
A na pitanje koliko dugoročna uslovljenost Srbije problemom Kosova „ohrabruje“ neke naše susjede da ne poštuju ni osnovna prava naših sunarodnika, Kostić je uputio širi odgovor, koji, u cjelini, glasi:
– Prostor kome pripadamo brutalno je zatrovan izvjesnim apokrifnim stavovima, kojima je „međunarodna zajednica“ vjerovatno i svjesno kumovala. Na primjer, radi se o nekritičnoj raspodjeli krivice, pa su političke elite različitih kolektiviteta zloupotrijebile koncept „ekskluzivnosti i isključivosti žrtve“ radi postizanja često prizemnih ciljeva i maskiranja „domaćeg, kućnog nacionalizma“.
Istorija se svodi na nekoliko decenija
– Drugo na šta želim da ukažem – kaže Vladimir Kostić – jeste skraćivanje vremenskog okvira istorije, koja na ovim prostorima sada traje samo nekoliko decenija – ono što se događalo prije toga više ne važi.
Štaviše, uočljiv je trud da se ta „preistorija“ od prije samo pola vijeka ili tek nešto više našminka bojama „političke korektnosti“ ili za domaće potrebe izmijenjene istorije.
Konačno, u istorijskim rutinama balkanskih naroda trajno je ustoličen kompleks žrtve, projektovanje krivice na one oko nas, diluvijalna opravdanost osvete za sve što je podnijeto, koja nikada nije dovoljna niti se može dovesti do kraja. Infantilno-maligno nacionalni identiteti se često definišu, ne kroz nas same, nego kroz naša neprijateljstva, kroz one druge koji su tako različiti od nas (nedovoljno zadovoljni time da „mi budemo mi“, pribjegavaju staroj matrici „mi smo zapravo ne-vi“). I tu je Srbija u problemu i izvjesnom čudu, koje ne mimoilazi ni mene.
Suviše je ostalo nepopunjenih rovova i tranšeja istorije koje su moćni vozači točka istorije iskoristili da ponovo razigraju stare podjele i mržnje. Balkanski narodi ni u suočavanju sa budućnošću nemaju više iste pozicije – neki su članovi EU (ključni kriterijum njihovog prijema leži u antiruskim resentimanima evropske politike), a gotovo svi hrle u NATO.
Saplitanje – jedna od balkanskih igara
U tim trkama ka „napretku“ jedna od balkanskih igara postaje i saplitanje, a uveče, kada odmaramo, igramo se laže i paralaže, kaže Kostić u autorskom tekstu.
Ja se od muke nasmijem kada me neke ambasade susjeda zovu na proslave njihovog oslobođenja ili spomene na okupaciju, koju su, nema sumnje, brutalno vršili i moji preci, koji su u muci preživljavanja na obroncima Svrljiških planina, barem prema logici mojih montanjarskih prijatelja, gajili izrazito kolonijalne apetite. A ja naivan nisam ni primijetio da su moj Milutin, njegov brat Veljko ili njihovi izginuli vršnjaci zapravo samo ostrašćeni kolonijalni osvajači koji su se nesrazmjerno obogatili.
Samo obiđite kraj mojih predaka, da vidite šta je sve u njega uloženo, na primjer u poslednjih 150 godina. Ako još koga u tom selu uopšte ima.
Uz to, vidite i sami koliko ima lidera u regionu – čuda uspješnosti!
Možda je vrijeme da se detaljnije pozabavimo Srbijom, i to ne samo Srbijom na Balkanu (na koji će nas uporno vraćati naši „prijatelji“ i neke druge logike), već Srbijom u svijetu!
RTS-M.Nj.