Autor: Nadežda Milenković


Gotovo da nismo ni primijetili kada se završio proces privatizacije. Ali ne one privatizacije o kojoj godinama slušamo u ovom predugom periodu tranzicije, nego one privatizacije koja ne bi smjela ni u tranziciji da se dešava. Privatizacije javnih poslova i funkcija.
I tako sada živimo u privatnoj državi. Privatni odnosi, privatni aranžmani, privatne ljubavi i mržnje… I sve to javno, a javnog interesa nigdje. Ako se negdje i pojavi, kao nedavno u lex specialisu za ”Beograd na vodi”, opet ispadne da je i taj javni interes nekako više privatan, odnosno više u privatnom interesu zarađivanja para nego u interesu sadašnjih i budućih građana ove zemlje.
”Ne dam pare”, kaže premijer kao da su njegove lične, a ne naše koje svakodnevno uplaćujemo u budžet da bi država zauzvrat obavljala poslove koje smo joj delegirali da obavlja za nas.
”Zamoliću šeika da nam pokloni jedan ili dva helikoptera”, kaže premijer kao da je to kao zamoliti teču da ti da stari televizor sa tavana. Dobro, šeik nam nije predstavljen kao teča nego kao brat (iz čega ispada da nam premijer Crne Gore, koji se takođe bratimi sa istim šeikom, dođe neki rod – nešto kao brat od tetke, samo što je on brat od šeika, tako nekako), ali je važno da smo neka familija sa njim. Zbog čega premijeru valjda i ne pada teško da njega moljaka za poklon, dok evropske zemlje, koje nam nisu ni rod ni pomozbog, redovno obavještava (doduše, preko naših medija) da mi nećemo da molimo nizašta.
”Ne dam Gašića i Lončara”, reče premijer kao da su oni njegovo privatno vlasništvo (što možda i jesu, ali ipak!), a ne javni službenici u čiji rad javnost mora da ima uvid. Posle toga nije dao generalima da zucnu na konferenciji za medije, a prije toga ministrima da šušnu na sjednici vlade. Ali, tek da ne pomislite kako baš ništa i nikoga ne da – dao je zaštitnika građana, pa je tako javni službenik (štaviše – državna institucija ombudsmana) sveden samo na ime i prezime kojem sada službenici javnih i tajnih službi ispisuju biografiju, a možda i budućnost.
Istini za volju, dao je još nešto – mnoštvo privatnih podataka kojima nije bilo mjesto u javnom prostoru. Čak toliko podataka da njegovi javni nastupi povremeno izgledaju kao popunjavanje školskog leksikona. Koga voliš najviše na svijetu? Brata. Koliko se puta dnevno čuješ sa njim? Deset. Najsrećniji dan u životu? Upisivanje sina u vojnu evidenciju. (Sina koji je javnosti prikazan na vojnoj paradi, gdje mu nije bilo mjesto, a kada su kasnije neki mediji objavili njegovu fotografiju, to je bio skandal zbog odavanja informacija o maloljetniku.) Saznali smo i koliku penziju primaju roditelji, koju TV emisiju gleda, a koju bi ukinuo (ups, koju je ukinuo), ko ga mrzi i koga mrzi…
A pošto se i ostatak vlasti ugleda na prvog među nejednakima, logično je da ministri privatno zivkaju generale da im naređuju, da privatno prebacuju pare nevladinih organizacija ”švrćanima”, privatno se obračunavaju sa poslanicima… Onaj Čeh je bar proglasio svoju državu Liberlend na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, ovi naši su svoju privatnu državu proglasili na našoj teritoriji. Kao da ih nismo birali na izborima nego da ih je rodila naša majka. Samo su zaboravili da se ovdje i familijaran odnos sa familijom obije o glavu, a kamoli familijaran odnos sa funkcijama.
Peščanik.net