Piše: Mihailo Medenica
Upadljiva je tišina beogradskih medija o protestima u Crnoj Gori!
Namjerno ne kažem: protestima opozicije, jer ponajmanje je važno ko je poveo narod na ulice- na ulicama je narod, i to je jedino važno!
Upadljiva, rekoh, ali razumljiva tišina- jer šta je Aleksandar Vučić do projekat Mila Đukanovića - Frankenštajna i nesrećnika iz njegove političke laboratorije, pa čemu glas o borbi protiv nesoja u državi koju, kao mečku po vašarima, vodi sjenka tog istog nesoja?!
Na ulicama Podgorice danas se brani i Srbija, jer ti ljudi koji zore u šatorima jesu Crna Gora, a ne Montenegro, jesu luča i korijen koji Đukanović godinama pokušava da ugasi i satre, čineći od Crne Gore nakaradnu slikovnicu koju su ilustrovali i ispisali netalentovani i nemušti umjetnici bezličja!
Ja sam, evo, Srbin iz Crne Gore, Morače!
Pisale su se Medenice i kao Srbi, a ginuli za Crnu Goru, i kao Crnogorci, a skapavali za Srbiju, pa što se mene tiče nema gluplje podjele od te na Srbe iz Crne Gore i Crnogorce, jer problem su „Montenegrini“- ništa što bi htjelo da bude sve!
Isprdak koji bi da se nametne kao miris Crne Gore; pljuvačka što se gura međ’ talase da zamijeni onu predivnu pjenu kad se val slomi o obalu il’ hrid; kamen kojim se tjeraju goveda, a umislio da je biser; glupost koja sebe samu iz dana u dan demantuje gnušajući se sebe od juče, a mrzeći ono na šta će ličiti sjutra!
E, protiv te gluposti je ustao narod Crne Gore, i to se mora poštovati i pominjati!
Nije smjena Mila Đukanovića tek politička borba, već vapaj Crne Gore da se razum vrati u naša brda, u sinjavinu našeg mora, u gusle koje toliki s prezirom pominju, a koje su najveća i najčasnija bogomolja i Srbije i Crne Gore, jer samo je njihov glas istina koja se ne može tumačiti dvojako!
Zato je sramotna tišina o podgoričkom grudobranu, jer izdrži li on - spasiće i Srbiju, a padne li - dugo će se još plima laži i obmana prelivati iz Podgorice u Beograd čineći da se samo dvojica ljudi savršeno razumiju: Milo i njegov ovdašnji „perjanik“ (nije mu ni Tadić bio ništa manje vjeran), a narodi skapavaju k’o paščad na ulici, ubijeđeni da će sjutra, za koji vijek, postati epohalno arheološko otkriće, a ne tek prašina iz davnina, ona što u bari sperete s đonova!
U Crnoj Gori se danas postavljaju granice da ih više ne bude!
Granice u svijesti, razumu, jeziku, vjeri, korijenu- grobovima koji su nam ostavljeni kao međaši- da se zna gdje su dovijeka prepleteni pupčanici Crne Gore i Srbije!
Budala je bilo i biće, al’ niko ne smije poreći da su se oduvijek dvije države branile jedna u drugoj i jedna za drugu!
Zato Srbija ne smije da ćuti, koliko god istom jadu kumovale ovdašnje i ondašnje velmože!
Zaćuti li, oprostiće Milu što je priznao Kosovo i Metohiju, a onda osta samo Montenegro, a Srbije nigdje, nigdje i Crne Gore!
Progovori, Srbijo, da sjutra ne bi zamuckivala zašto si danas ćutala!
Na ulicama je narod, a narod se ne smije poricati!dvaujedan.rs