Piše: Velimir Eraković
Kiša je padala neprekidno danima. Te večeri nikad krupnije kapi. Kao da najavljuju neku nesreću. Munje i gromovi s neba podsjećaju na biblijski potop. Žamor ljudi u kampu je sve tiši, nekako samo pogledima pokušavaju iskazati osjećanja. A osjećaju da su na slobodnom dijelu Crne Gore, osjećaju da su živi, i da je Sveti Petar Cetinjski uz njih. Pogledam na tren oko sebe. Odjednom mi pred očima zasija hiljade i hiljade svijeća. Ustajem i šetam bulevarom svetitelja koji je od nomada iz zbjega narod i državu napravio. Svijeće gore i podsjećaju me na svakoga čovjeka koji je prošao tuda. Sve su to heroji ovoga vremena, svi su dali isti doprinos u borbi za pravdu i slobodu. A šta smo tražili? Tražili smo slobodne izbore i ništa više. Tražili da se poštuje volja naroda. Pa zar je to mnogo? Zar to u modernoj Evropi ne može? I zašto ne može ? Kako kiša jače pada, tako svijeće povećavaju svoj sjaj. To Sveti Petar Cetinjski prkosno šalje poruku koja je simbol Crne Gore i Crnogoraca. Slobodan čovjek sija i zrači, ma koliki mrak bio, i nema te kiše koja ga može ugasiti. Šalje poruku i pita premijera: ti koga je vrijeme izbacilo da bude tu gdje je, kaži mi ZAŠTO SI, SATANO, LAŽNO LjUBIO MOJ ĆIVOT? Zašto si od mojih Crnogoraca, od najhrabrijih ratnika i velikog naroda napravio opet nomade? Da pod šatorima potomci slavnih vitezova traže pravo da žive slobodno ? Zašto ih pljuješ? Je li zato što si silnik i što misliš da ti je privatna garda kriminalaca jača od mojih Crnogoraca? Nije to garda, To je đavolja vojska koja se svjetlosti boji i koja napada po mrklom mraku. Kukavice i izrodi.
Kiša najednom prestade. Čudna tišina zavlada. Muk. Mirno, čini se. Odjednom, kao da niču iz zemlje dolaze pretorijanci. Tihi tap koraka, pa onda sve jači i jači. Dolaze desetine džipova, vozila, bornih kola. Dolaze da pogase svijeće koje gore i da rastjeraju ljude koji su tu. Ne vide oni te svijeće. Vide samo šatore, binu i narod koji treba otjerati sa mjesta gdje je tražio pravo da slobodno glasa. Već su svi budni. Kao u koncentracionom logoru, opkoljava nas hiljade policajaca predvođeni krvoločnim komandirima. Nekima od njih se ne ide na nas, ali ih je nažalost malo. Gledamo se i kažemo jedni drugima: ,,Nećemo se pomaći’’. Nas je više od njih. Vidite li koliko je svijeća upaljeno, vidite li da su srca svih ljudi koji su prošli ovuda zajedno sa nama. Svi oni brane slobodnu teritoriju. I svi su tu bez izuzetaka. Naredba dolazi i kreće stampedo. Biju poslanike, sipaju im suzavac u oči, tuku hrabre i slobodne novinare koji pokušavaju da rade svoj posao... Kao da im je malo što su Duška Jovanovića ubili na pravdi Boga, pa im treba još krvi slobodnih novinara. Tuku nedužne momke koji im pogledima prkose. Pogledima koji dželata ubijaju. Ne bole vaše batine, one hrabre i jačaju čovjeka, snaže mu duh i pozivaju na otpor. Zamislite Duška Koprivicu koji u hodu suspenduje zakon i ustav države i komanduje: HAPSITE POSLANIKE! Ali kad vođa mojkovačkog klana Duško Marković naredi onda nema nazad. Nema države, nema Vlade i ministra, nema prava i Ustava, samo Milo, Duško i ostali. Kako te, Koprivica, nije stid momaka koji su izginuli na dubrovačkom ratištu? Tvoje je bratstvo dalo najviše mladih glava u zadnjem ratu i skupo platilo slobodu Crne Gore. Kako te nije stid Đoka Banjanina, najvećeg junaka na ovim prostorima? Što brukaš Banjane? I tebi su, Blagojeviću, ustaše u Dolima poklale skoro svo bratstvo. Kako se ne sjetiš tih žrtava i kako ćeš Pivljanima na oči? Doći će ti u san slike djece poklane tog dana, djece koja su simbol slobode Crne Gore. I znaš li čiju majku psuješ? Znaš li čiju ženu i kćerku psuješ ? Znaš li da ta žena u rodu i domu ima više grobova u borbi za ovu zemlju nego ti godina? A ti, Janjuševiću, koji si od trgovca iz Monteksa došao do mjesta koje pokrivaš zastidi se Nikšića, Nikšićana, sjeti se basketa kod OŠ ‘’Ratko Žarić’’, jer znam, Nikola, da ćeš teško više ikad pogled ispraviti. No, vi nemate osjećaja. Svakoj ste vojsci služili i svakoj vlasti pa ne znate šta je patriotizam. Za vas je to sluganstvo i pokornost jednom čovjeku. Za novac i privilegije koje imate. Vi ste đavolja vojska, a on satana.
I prođe sve. Žamor, urlike i vrisku zamijeni opet sablasna tišina. Sve je očišćeno, makar se vama tako čini. Ali one svijeće koje vi ne vidite ostale su da gore. Hiljadu ljudi koji nijesu bili tu i hiljadu srca koja slobodno kucaju. Gledate, i čudite se. Nema bine, nema šatora, nema ljudi, a vi ste svjesni da nijeste obavili zadatak. Zbunjeni šetate po bulevaru, i ne znate šta se dešava. Ne znate da su vukovi uvijek jeli jagnjad, pa i je i danas više jagnjadi nego vukova. A mi? Mi ćemo se VRATITI U SUBOTU! SVI KAO JEDAN!
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.