Piše: Emilo Labudović
Da kojim čudom vaskrsne davno počivši Radoje Domanović i vrati se na ove prostore, našao bi se u čudu i oštro satirično pero bi mu garant presušilo. Jer ovoga što ovdje ima, nema nigdje. Ni u najboljim njegovim satirama. Pa čak i ako bi možda i započeo neku satiričnu priču, morao bi skoro dnevno da joj mijenja što početak, a što likove. Jer, ako bi, recimo, krenuo od Ranka, već nakon par rečenica u priču bi mu banuo Miodrag, onako zbrda-zdola, okruglo pa na ćoše, sve da kaže, a da, opet, ne reče ništa. Ili, ako bi mu za oko zapeo, recimo, Raško, ne bi odmakao ni na pola stranice, to jest ni do nekakvog Đoke Golubovića, kad eto ti Gorana. Sav u plavom, naturio kalpak do na oči, oštro gleda kroz aparat za identifikaciju, pa reže li reže, čas po biračkom spisku, čak po prebivalištu, a bez prestanka mrko naviruje i na spisak (ne)znanih počinilaca (ne)otkrivenih ubistava. A tek što bi ga čudo snašlo ako bi se dokopao Darka. Gdje god da ga metne, pa čak i na čelo Skupštine, on se ne bi dao. Otima se i grize, palaca kao guja ljuta i neće ni korak ispod Vođinog skuta. Znajući Radoja, siguran sam da bi mu on to sve zaračunao za džabe, za spas države koja mu je prije svega, čak i prije novog stana i kuće u okolini u koje je, silom prilika, morao da uskoči iz podstanarskih sobičaka. Priznao bi mu Radoje, znam ja njega, jer nije svejedno jednog dana biti drug i šef „bitangama’’, a onda sa sve tim dojučerašnjim „bitangama’’ uskočiti pravo među odabrane. Kažem odabrane, a ne izabrane jer niti ih je ko birao, niti bi ih izabrao, samo kad bi se ovaj narod pitao. A ne pita se. To su i odabrani sami priznali. Njih, kao što je i red u suverenoj i deset godina nezavisnoj državi, odabiraju u jednoj rezidenciji nad kojom se vijori ona prugasta i zvjezdasta zastava. I tek kada ih tu odaberu, onda su izabrani. I za džabe je nekad onaj Bebek pjevao da „bitanga i princeza – ne ide to“, ovdje se to slaže kao prst i nokat, pa se bojim da se vaskrsli Domanović uopšte ne bi snašao i razabrao.
Ali, znajući da ni u Radojevom vremenu nije bilo ništa drugačije ni bolje, pretpostavljam da bi se naša najoštrija satara, pardon satira, nekako snašla. Snašla, pa makar pocijepao nebo `artije i prolio more znoja i mastila. Isplivao bi on nekako i iz mučnjaka i brašna Žarkovoga, snašao se u spletu ulica sa njegovim zgradama, ne bi ga omela ni ruda nekakvoga Rudovića koji se tu stvorio niotkuda. I sve bi on… nekako.
Ali, posve sam siguran šta čak ni britki Radoje Domanović ne bi mogao nikako. Čak ni on, kažem. Glavu dajem da ne bi mogao da odmakne dalje od naslova ako bi za temu odabrao vicepremijera, pardon – vicepremijerku. Jer toga ni u njegovoj Stradiji nije bilo, niti je moglo biti, a bivalo je svega i svačega. Toliko daleko u humoru, u sprdnji i u satiri ni tamo nijesu mogli da odmaknu. A kad ne bi mogao Radoje, još manje mogu ja. Zato o vicepremijerki ni slova. Osim možda da podsjetim da se do ove titule dolazi tako što se spoje vic i premijer, pod uslovom da se prije toga ne zacijenete od smijeha vicu. Mada, znam, zločesti Radoje bi rekao kakav vic takav i premijer, a može i obratno. U svakom slučaju, i vic i premijer su takvi da pukneš od smijeha, pod uslovom da prije toga – ne zaplačeš.