Piše: Magda PEternek
„O čemu ćeš danas da pišeš?’’, pita me radoznala prijateljica na jutarnjoj kafi. Pogledah je malo ‘’dublje’’ nego što je očekivala, pa uzvratih kontrapitanjem: ‘’Imaš li ti možda neku ideju’’? Znajući da je zbunjive prirode, a i da ne bi pomislila da joj se, ne daj Bože, podsmijevam, brzo odgovorih: ‘’Pisaću o onome što godinama muči narodne mase, o onome čime mi mučimo život, o onome na čemu počiva pozamašni dio društva, o onome što je rasplelo mrežu u mnogim ćoškovima naših misli, o onome, drugarice moja, u čemu trune naša današnja stvarnost. Dakle, pisaću o bezidejnosti. ‘’Ti uvijek imaš neku ideju’’, reče ona kao iz topa, vjerovatno želeći da mi udijeli kompliment, iako je meni ovo više zvučalo duhovito. Zahvalih se, ali sa malo krupnijom knedlom u grlu, jer me baš nimalo ne čini zadovoljnom što je ova današnja tema, ipak, vrijedna pažnje. No, to je, nažalost, naša golema i gorka istina, i ja kao ni dosad neću i ne želim da bježim od nje.
‘’Šta je čovjek bez ideje?’’, upitah dragu prijateljicu, a skoro svakodnevno upitam i sebe. Da li je on vrijedan svog bitisanja, ima li ga među živima, zaslužuje li mjesto, prije svega u svom sopstvenom biću? Dok je tražila odgovor na moja pitanja, ja ‘’zabodoh’’ još jedno, možda i ključno, a bogami i mučno: ‘’Da li se bez ideje uopšte može slobodno i humano razmišljati?’’
Tišina je zavladala, nismo je ni ja ni moja prijateljica ometale da ‘’odradi’’ svoje. No, posle njenih poslednjih ‘’trzaja’’ i potrebe da nam umakne, progovorih i pokušah da nađem dragocjene odgovore.
Kao prvo, biti bezidejan nije sramota, ali je i te kako sramota dičiti se time. Zvuči poznato, zar ne? Naravno, jer to je danas normalna i što je još gore prihvatljiva i poželjna pojava. Dakle, živimo u svijetu ravnodušnih, nemaštovitih, površnih i prizemnih persona. Živimo u svijetu gdje je ideja strana i nepoznata i riječ i vizija. Dometi današnjih ‘’ideja’’ dopiru nidokle i poistovjećuju se sa banalnim pitanjima, kao što su- imaš li ti neku ideju, u koju ćemo kafanu, ili –imaš li ideju šta danas kuvati za ručak?
One istinske, stvaralačke, misaone, kreativne, konstruktivne, one ideje koje vode, koje stimulišu, jednostavno ne postoje. Nema ih ni na jednoj mapi današnjeg društvenog sistema. Neshvatljiva greška je i neprihvatljivo poistovjećivanje hohštaplera i prevaranata sa kreativnim i uspješnim ljudima nekadašnjeg vremena. Namjerno kažem nekadašnjeg, jer tzv. uspješan čovjek današnjeg vremena, onaj je koji vara na brzinu, pljačka na brzinu, bogati se na brzinu, ali je njegov opstanak u društvu zagarantovan na duge staze. Pitate me, kakve veze ima ideja sa svim tim? Pa naravno da nema, zato i jesmo bezidejno društvo, a biti bezidejno društvo, znači ne biti nigdje, ne biti tamo gdje su ciljevi okrenuti ka smislu i suštini tog društva, a to su-rad, upornost, kreativnost i istrajnost. ‘’Možda ti, ipak, previše očekuješ, i možda su tvoja mašta i snovi malo pretjerali’’, pokušava prijateljica da mi ‘’stane na put’’. Ne, draga moja, jedva dočekah da odgovorim na očekivano pitanje-naprotiv! Trebalo bi mnogo više da maštamo i sanjamo i ja i ti i svi ostali. Mašta je tako dubok i smislen dio naše kreativnosti, svjetionik na putu u središte sebe. Sanjariti, nadajući se ostvarenju svojih snova, upravo znači biti potpuno živ. I još nešto, i te kako znači, a to je-ne biti bezidejan, ne biti prazan, suvišan i beskoristan. Hraneći se idejom koja hrani dušu, idejom koja napaja i obasjava i nas i okruženje, ostajemo na strani onog dobronamjernog i vrijednog našeg postojanja, a to je vjera u bolje sjutra.
Oni za koje sam sigurna da nemaju baš nikakvu kreativnu i konstruktivnu ideju za bolji život, ali zato imaju onu kako da nas totalno dotuku i upropaste jesu politički šarlatani plitkih misli i dubokih džepova. Te nemilosrdne vođe, kolovođe, diktatori, autokrate, učinili su kompletno društvo upravo onakvim kakvo im i odgovara-tupim i bezidejnim.
Bezidejnost ima ‘’brižnog’’ saputnika u ravnodušnosti, a iz nje se može samo u neki od rijalitija. Ako je to naša putanja kroz život i ako smo zbog toga došli na ovaj svijet, onda bolje nismo ni zaslužili. Ako su nam starlete zvijezde, a mi samo obične marionete besmisla, ako su nam pjevaljke, kriminalci i ostali palci uzori i idoli, onda nemamo pravo da uznemiravamo ni ljubav, ni zdrav razum.
Zato, dragi moji, branite se od takvih zdravim idejama, bunite se. Ne dozvolite da vam svijetli snovi postanu i njihova i vaša prljava stvarnost. Idejom, putem upornosti i nade... krenite naprijed. Za nazad, ja nemam ideju. Ni ja, ni moj bič. Jer bezidejnost je kič.
(Autor je pjesnik)