Piše: akademik Zoran Lakić
Svojevremeno sam napisao desetak pisama i uputio ih prijateljima po „bijelom svijetu“, sa željom da ih upoznam s mojim viđenjem tzv. jugo- krize, koja je bila u punom jeku. Prvo smo bili izloženi gebelsovskoj medijskoj satanizaciji. Nakon toga su uslijedila poznata blokada zemlje i uništavajuće sankcije državi, koja je s razlogom uživala međunarodni prestiž. Završni čin takve satanizacije zemlje bilo je njeno divljačko bombardovanje 1999. godine, od koga danas „peru ruke“ i njegovi najveći zagovornici. Da ne pominjemo promovisanje lažne države Kosovo na prostoru i tada i sada suverene i međunarodno uvažavane države koja je ponosno nosila ime Jugoslavija.
Sva ta „privatna“ pisma su objavljena, prvo u štampi, a zatim i u knjigama. I danas predstavljaju izvornu dokumentaciju. U vrijeme njihovog nastajanja poneki uglednici su ih kvalifikovali – privatnom i ličnom aktivnošću jednog akademika, osporavajući im širi društveni značaj. Danas su i oni uvjereni da nisu bili u pravu, jer su ta pisma imala – i te kako širi značaj. Imam saznanja da su s nekim fragmentima bili upoznati i tadašnji nemački kancelar Kol, pa čak i tadašnji rimski papa – Jovan Pavle II.
U svakom slučaju, nastavio sam s takvom korespodencijom. Ovoga puta meni pišu prijatelji, pa i neznanci. Tako sam dobio pismo iz Bagdada i zamolnicu da objasnim otkuda dvadesetak iračkih riječi imaju isto značenje kao u našem jeziku. Pismo sam ustupio našem poznatom lingvisti. Jedan meni nepoznati ruski građanin traži da mu pomognem da utvrdi svoj rodoslov. Saznao je da su mu daleki preci iz Crne Gore. To mi saopštava na ruskom jeziku. Uzvratio sam mu da je u vrijeme našeg Sv. Petra Cetinjskog – postajala ideja da se sva Crna Gora preseli u bratsku Rusiju – kako bi se pobijedila glad i druga nemaština. Odselilo se nekoliko hiljada najsiromašnijih, iako se u Rusiju nije išlo „trbuhom za kruhom“, kao u Ameriku, na primjer. I tada se pravila velika razlika između Rusije i Amerike.
Ovih dana sam imao u gostima rođaku iz SAD. Znala je svoje crnogorsko porijeklo, ali nije znala niti jednu srpsku riječ. Ni njeni roditelji. Prvi put je u zemlji svojih predaka. Oduševljena je zavičajem. Obećala je da će doći i sledeće godine i da će do tada naučiti jezik svog zavičaja. Prosvjetni je radnik. Unuk moga brata je, takođe, Amerikanac. Tamo je rođen i završio fakultet. Govori naš jezik sa ameritičkim akcentom. Itd. itd.
Jedan Cetinjanin se javno obraćao s desetak njemu nejasnih pitanja iz bogate istorije stare Crne Gore. Kaže da ne zna kome da vjeruje, jer ima suprotstavljenih opcija na postavljena pitanja. Odgovorio sam navodeći i knjige koje bi morao pročitati, pa neka sâm dođe do zaključka. Poručio sam da se kloni – knjiga svađalica. Sve ih je više na broju. Nije se više javljao.
Školski drug i prijatelj iz Pule – piše mi ovih dana. Nedostaje mu zavičaj. On je za svakoga najljepši. I najbolji. Dugo je izvan Crne Gore, pa mu je puno toga – nejasno; čita samo našu štampu. Piše: ''ođe ima jedna enklava Crnogoraca, koja se ovamo doselila prije 360 godina. Dobro se drže, ali i tu ima meteža. Ljudi se trude da očuvaju identitet, vjeru, običaje, jezik, pa i ćirilično pismo. Žalosno je da je tu Crna Gora potpuno – zakazala. Dolazili su poneki, ali su, po mom viđenju svi učinili medveđu ulogu“... Zanimala ga je polemika o Rječniku... CANU: „Bio bih ti zahvalan da mi o tome nešto kažeš bar ono osnovno – da se ne bih obrukao kada o tome razmišljam ili ne daj Bože – kome nešto tumačim!“ Djelimično sam udovoljio njegovom zahtjevu. Poslao sam mu saopštenje uređivačkog tima Rječnika... I dopis moga kolege iz Švajcarske, koga ću ovdje dijelom citirati: „Jako dobro (se) zna da Albanci nisu autohtoni ni u samoj Albaniji, ni u Tirani, kamoli u Crnoj Gori... Bog Albanologije – akademik prof. dr Egreni Cavej-prije pola vijeka rekao (je) i dokazao da su Albanci isto toliko došljaci... koliko i Crnogorci – sa Srbima i Makedoncima. Akademik prof. dr Egreni Cavej je dokazao da su Albanci sišli iz Rumunije u Mat, iznad Tirane u X vijeku naše ere. Dok dokumenat arhive Vizanta – pokazuje da su 548. godine naše ere dakle – više od četiri vijeka – prije dolaska Albanaca u Mat, Srbo-Crnogorci i Makedonci ušli u Durhachium, današnji grad Durres. Dakle, ne samo strani albanolozi, među kojima sam i ja, već i Bog albanologije akademik Sabej“. Isti autor podsjeća na svoje knjige, među kojima je i djelo ''Ko su Albanci''. Zatim na izdanje istorijskog instituta u Tirani – ''Historia e chgiperise'' u kome piše „da u susjednim zemljama sa Albanijom, Albanci ne samo da nisu autohtoni, već nisu ni nacionalna manjina: prema njima oni su dijaspora.“ Citiraću još pođekojeg autora: „Književnik Sterio Spase je rekao da Albanci pretenduju da su njihove sve oblasti kuda je gazilo kopito konja albanskih feudalaca...“ Odnosi Crnogoraca sa albanskom dijasporom bili su dosta dobri i tolerantni... Obje strane su i posle rata nastavile da razmjenjuju nevjeste, stvarali mješovite brakove... priznajući Albancima pravo koja, kao dijaspori ne pripadaju po međunarodnim zakonima...“ Prije nekoliko godina akademik Androkli Kostalari je pisao, da se ''u nijedno mjesto svijeta ne tretiraju stranci (Albanci) bolje od Jugoslavije, odnosno – u Crnoj Gori, gdje su albanskoj dijaspori priznata i prava, koja joj ne pripadaju, prava manjinaca, pa i nekakave narodnosti.“ Nisam, dakle, želio nikakav komentar. Samo sam još dodao da laici ne prave nikakvu razliku između Rječnika i Enciklopedije, iako su za učene ljude – razlike velike. Nisam se dalje upuštao u stručnu polemiku, koja je dobila i međunarodnu dimenziju. Samo zapažam da u ovoj „kampanji“ – nisam primijetio učešće Albanske akademije nauka i umjetnosti, niti Akademije nauka Bosne i Hercegovine, pa ni Akademije nauka Kosova i Metohije.
I da zaključim: prepiska bilo kog akademika, vođena bilo kada, ne može se tretirati kao nešto lično i privatno. Pitanja o kojima je bilo riječ u ovom tekstu – svakako imaju širi društveni značaj. Nadam se da tako razmišljaju i poštovani čitaoci. Uostalom, ova rubrika dnevnika ''Dan'' – odavno se smatra vrlo edukativnom. Zato što se elementi ličnog i privatnog transformišu u par ekselans značajno i društveno.