Piše: Milisav S. Popović
Učvoravanje. Životna neprilika koja prije, nikad kasnije, zadesi svakoga. Podrazumijeva osjećaj tjeskobe, sputanosti, nezadovoljstva, apatije i konstantnog predosjećaja da nešto loše tek slijedi. Zbog njega se bolesno osjećate kada ste sami, još gore kada se nađete u gomili. Fali vam vazduha, a budete alergični na širinu i zamah horizonta. Najradije biste da ležite, a svaki madrac neudoban. Žulja. Meke i lijepe stvari više ne posjeduju frekvenciju prijatnosti i spokoja. I svila bi trebalo da se išmirgla. Kad pomislite, pomalo je smiješno... Jer to neprijatno pilanje po džigericama ne dolazi spolja... sve je tamo gdje se sortira duša, gdje se konfiguriše suza... sve je zapravo u vama. Presavijeni rubovi što kolju iznutra. Manifestacije su izrigane vani – otud zabuna. Otud nervoza da su vazduh, zemlja i voda krivi što vam je opna preosjetljiva. Psihijatri bi rekli, klasična depresija. Nije. Daleko od toga.
Učvoravanje je momenat koji može da potraje godinama. Psihologija ga je tek skoro otkrila. U Njemačkoj ga obilježavaju sa SPI- 2L. Osušuje dušu, tijelo i sve drage osobe s kojima ste povezani. Stanje koje je najbolje uporediti sa pritiskanjem pauze na video kasetama... U kadru se ništa zapravo ne zamrzne, već sve na slici vibrira u grčevima. Neprijatno za gledanje. Takav je princip učvoravanja. Pauzira se dinamika življenja.
Da, postoji nagon da se otrgnete od stezanja, ali ne ide. Zapravo se dublje zaplićete. Teški ste kao bačva kiselog kupusa. Trzanje koje ne vodi željenom iskoračenju. Sebi ste, a bogami i drugima, neprijatan prizor za posmatranje. Istinu govoreći, neugodno je provoditi i minut vremena sa takvima. Kada bi se učvoravanje moglo kolorisati, najbolje bi mu pristajala koža cigle – zagasito prljava boja. Ona što je imala naum da postane crvena, ali se na pola puta predomislila. Sa njom se ne slaže niti jedna druga paleta. Kod Indijanaca se ovo nečastivo prisusutvo nazivalo vetiko kia – ili u prevodu, stanje raka duše.
No, kao i većina aždaja... i za učvoravanje postoji efikasno oružje i ranjivo mjesto ispod grudnog krila. A to je istina.
Krenimo od pelena... U životu, jedino što akumuliramo (osim go.ana) jesu problemi. A i oni su vrsta izmeta. Smrad je tu, učestalost takođe... možda mu samo fali kašasta struktura. Neke stvaramo sami, druge nam velikodušno natovare ostali. U ranim godinama, naučimo da nam probleme rešavaju bliska lica – sporedne uloge kojima je neobično stalo do prosperiteta glavnog glumca. Tokom procesa odrastanja, mlado stablo nauči da preuzima sokove uz pomoć sopstvenog korijenja. Više, nažalost, ne parazitira. No, i načini rešavanja kriza mladalački su neefikasni... polovična uspješnost sa kategorijom odloženog djelovanja. Nešto kasnije, u zrelim godinama, nemamo pojma kako smo uspjeli da odrastemo. Dvije stvari radimo najbolje: strah i briga. Prva klica učvoravanja zaklija već tada. Onda kada smo odlučili da se povučemo, odložimo borbe... uteknemo od problema, a ujedno akumuliramo bijes prema njima. Vetiko je, dame i gospodo, u tom trenutku zagospodario vašim mislima i crijevima.
Upravo ovo poslednje je krepka istina učvoravanja. Preuzme čovjeka kada se u njemu dovoljno utovarilo negativnih emocija. A opet, kako je jedino smrt besmrtna i bezobrazno apsolutna – tako za sve ostalo postoje modaliteti promjene nastalog stanja. Sve što treba uraditi da se čeljade oslobodi čvorova je tako jednostavna misija – raskantaj se splačina od balasta.
Kako?
Riješi probleme koje možeš riješiti. One koje ne možeš, zaobiđi. Idi od njih. Bez osvrtanja. Ostaće ožiljci, naravno. Ali i oni su mnogo bolji od stalnog kopanja po ranama. Sjećate se one divne izreke „imaš problem koji možeš riješiti? – onda nemaš problem. Imaš problem koji ne možeš riješiti – opet nemaš problem“.
Zamka kod literature, terapeuta i trenera koji podučavaju postupcima „samozacjeljivanja“ je univerzalnost lijeka što nude. Ne postoji takva budalaština. Načina je na hiljade, i svi su uspješni ako se odskoči sa prve naskočne daske – a to je ona tvrda, nepromočiva hrastovina od istine.
Nazovi stvari pravim imenom. Čak i da sačekaš posledice – vidjećeš, biće tako neznatne. Kao što neznatno poraste vlažnost mora kada padnu kiše.
Učvoravanje je zbilja kazna, ali nastupa pravovremeno. Ukazuje da si dostigao svoj limit u gutanju i da ćeš prepući ako te demoni ne stegnu. No ima tu i zere radovanja - kada shvatiš da se bačva da isprazniti i postupnim odlivanjem sadržaja. Zahvati i prospi. Stalno zahvataj... stalno prosipaj. Održavaj rasol života kako treba. Da se ne otegne, da ne zaudara.
Vele da u Crnoj Gori, Bosni, Srbiji i Hrvatskoj postoji neobjašnjivo veliki broj ljudi kod kojih je evidentirana depresija... Jok, bre. Provjerite to opet. Pravim instrumentima. Jedno je biti depresivan, a sasvim drugo biti nabrekla bačva.
(Autor je književnik)