Piše: Milan Mišić
Britanski pisac Džordž Orvel (1903-1950) nikad nije kročio na američko tlo, ali ovih dana tamo se često pominje. Prošle nedjelje, naime, njegova čuvena antiutopija ”Hiljadu devet stotina osamdeset četvrta” objavljena prvi put 1949, iznenada je postala najprodavanija knjiga u najvećoj knjižari svijeta, Amazonu.
Pišući ”1984” (skraćeno ime romana), Orvel je zamišljao totalitarnu budućnost koja će se u njegovoj viziji obistiniti u godini iz naslova. Imao je, naravno, u vidu staljinističko iskustvo prve socijalističke države svijeta, ali je njegova ”Okeanija”, izmaštana velika sila budućnosti (u stalnom ratu protiv ostale dvije, ”Evroazije” i ”Istazije”), naslikana tako upečatljivo da je ”1984” stekla reputaciju jedne od najuticajnijih knjiga 20. vijeka.
Otkuda nagli skok interesovanja za ”Velikog Brata” (sveprisutnog vladara ”Okeanije’’), za njegovo Ministarstvo mira koje se bavi ratom, i Ministarstvo istine koje fabrikuje laži i najzad, za ”novogovor”, u kojem svaki pojam ima suprotno značenje od pretpostavljenog?
Nagli skok potražnje (izdavač, ”Pingvin”, hitno je doštampao 75.000 primjeraka) podudara se, pogodili ste, sa prvim danima koje u Bijeloj kući provodi novoustoličeni američki predsjednik Donald Tramp, čiji su prvi potezi, kako je konstatovao britanski ”Gardijan” – ”raspršili sve nade” da će on i njegova ekipa biti ”normalni desničari”.
Njegovi prvi ukazi i prvi govori i intervjui, zloslutno su naime podsjetili na sadržaj Orvelove kultne knjige. Najdirektniju podudarnost donijela je Trampova viša savjetnica Klaudija Kelijana, koja je, usred polemike oko ničim potkrijepljenih izjava njenog šefa da je na inauguraciji bilo više ljudi nego na prethodnim, u opticaj pustila objašnjenje kako su predsjednikove tvrdnje u stvari ”alternativne činjenice”.
Ovo je bila sasvim direktna upotreba Orvelovog jezika, jer u njegovoj crnoj slici budućnosti, svaka istina ima alternativu: rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga…
”Ako svi prihvataju laž koju Partija nameće, onda laž prelazi u istoriju i postaje istina”, jedno je od pravila u ”Okeaniji”. Drugo je da ”vlast nije sredstvo, već cilj”. ”Diktatura se ne uspostavlja da bi se sačuvala revolucija, nego se revolucija pokreće da bi se uspostavila diktatura… Ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost, ko kontroliše sadašnjost, kontroliše i prošlost…”
I tako redom. Ponovno čitanje Orvela izaziva blagu jezu zbog spoznaje koliko je dalekovid bio. Njegovo ”Ministarstvo obilja” neprestano proizvodi – podatke kako se živi sve bolje: zar to ne zvuči zastrašujuće poznato! Nije li, zatim, ”Veliki brat”, metafora za totalni nadzor i kontrolu svakog pojedinca, danas veoma popularna TV ”zabava za proletere” (za koju je kod Orvela zaduženo ”Ministarstvo istine”).
Objašnjavajući svojevremeno ”politički jezik”, Orvel u jednom eseju piše da on može da bude ”tako oblikovan da laži zvuče istinito”. Nije li to bilo prorokovanje današnjeg ”postistinitog” svijeta, u kojem ”novogovor” najviše koristi novi američki predsjednik, za koga je kolumnista ”Njujork tajmsa” prije neki dan konstatovao da je ”patološki lažov”. Za uticajni onlajn magazin ”Forinj polisi” Donald Tramp je pak ”predsjednik Pinokio”.
Porast interesovanja za Orvela svakako je rezultat i opšte sluđenosti – i traganja za smislom i objašnjenjima - koju je donijela promjena na američkoj političkoj sceni, gdje je Trampov uspon donio više strepnji nego nada, o čemu svjedoči to što je na dužnost stupio sa najnižim rejtingom u novijoj istoriji.
Strepnje su pogotovo pojačane kad je postalo sasvim očigledno da Trampova najveća preokupacija ostaje lična sujeta: uporno je, čak i u situacijama gdje to nije bilo baš prikladno, insistirao da je predsjedničku zakletvu polagao pred mnogo masovnijom publikom nego što je to bilo prethodna dva puta, kada je predsjedničku dužnost preuzimao Barak Obama, uprkos fotografijama koje su pokazivale (i dokazivale) nešto sasvim suprotno. Tražio je, dakle da, kao u Orvelovoj ”Okeaniji”, ljudi ne vjeruju svojim očima.
Ovo, međutim, nije nikakvo političko ludilo, odnosno, ako jeste, to je ludilo u kome ima sistema. Trampovo ”labavi odnosi sa istinom” i stvaranje ”alternativne realnosti” u stvari su sredstvo za potvrđivanje njegove moći, način da se obesmisle svi razumni argumenti. Tramp je, uostalom, na izborima pobijedio koristeći se upravo lažima i kršenjem svih političkih normi. Zašto bi se sada mijenjao?
On je nesumnjivo ubijeđen da je jedini koji ”razumije narod” kome je obećao da će raditi samo u njihovom interesu, da bi svoj kabinet popunio pripadnicima vojne i poslovne elite kojoj i sam pripada. Oni koji ga slijede još ne znaju da su prevareni, iako ih učestalo ubjeđuje da je i u Americi, kao i u ”Okeaniji”, dva plus dva jednako - pet.
To je možda najefektnije objašnjeno u jednoj analizi od samo dvije rečenice Bi-Bi-Sija: ”Činjenica više nije činjenica. To je činjenica”.
(Autor je bivši glavni i
odgovorni urednik
,, Politike’’)