-Piše: Tomica A. Milović
U pravoj poplavi demagoških fraza, bilo da ih izgovaraju predstavnici takozvane međunarodne zajednice, ili pak ,,elitnici’’ crnogorske vlasti, zavidno mjesto pripada pojmu dostojanstva. Posmatrano i s moralnog i sa pravnog aspekta, dostojanstvo oličava uzvišenu kategoriju. Oličava uzlet čovjekovog duhovnog i socijalnog koda. Dostojanstvo je čvorište slobodne ličnosti čovjekove. Zato svako vrijeđanje ljudskog dostojanstva, nemoralnim ili protivpravnim djelovanjem, ozbiljno dovodi u pitanje antropološku postavku da su „svi ljudi podjednako ljudi“.
Ko najviše papagajči o pravu čovjeka na dostojanstven život? Pa upravo oni koji to dostojanstvo najviše skrnave. Oni koji su nedostojni da o takvom suptilnom fenomenu zucnu bilo šta. Oni koji svojim praktičnim ponašanjem objektivno nijesu u stanju artikulisati dostojanstvo kao noseću vertikalu čovjekove egzistencije.
Dostojanstvo se ne tiče samo života. Ono se podjednako odnosi i na samu smrt, kao tačku na čovjekovo ovozemaljsko trajanje. Na predsmrtnu oporuku-testament poslednje volje. Pravo na dostojanstven grob, nezavisno od svih razlika koje postoje među ljudskim jedinkama, najsvetije je pravo. Gotovo, pa, božija zapovijest. Što neprestana borba između Boga i satane, između dobra i zla, ne dozvoljava dostojanstvu da dostojanstveno diše, vječna je tema. Duga rasprava, bez pravog, neizvjesnog odgovora.
U cilju zaštite dostojanstva, moral raspolaže istančajnijim sredstvima nego pravo. Moral, za razliku od prava, ne koristi sredstva prinude. Jedino, ali veoma djelotvorno i mironosno „sredstvo prinude“ kojim moral raspolaže jeste osjećaj griže savjesti. Osjećaj pravednosti, istinoljubivosti, časti i poštenog pristupa fenomenima i profesionalnim, životnim izazovima. Pravo koje primjenjuje fizička sredstva prinude, ograničenje slobode i sl. dolazi u iskušenje da ta sredstva zloupotrijebi. Dešava se to, iz neznanja ponajprije, pogrešnom primjenom prava, ali i njegovom svjesnom zloupotrebom (inat, mržnja, lična korist).
Navešćemo ovdje samo dva primjera „zaštite“ dostojanstva u besudnoj zemlji, današnjoj Crnoj Gori:
1. Takozvani, specijalni državni tužilac i sud, pod izgovorom da štite pravni poredak i opšte dobro države, evo skoro godinu dana drže u spuškom kazamatu, optužene za takozvani državni udar. Čine to iz čiste mržnje i obijesti prema političkom subjektu zvanom Demokratski front. Ili preciznije, iz mržnje prema srpskom narodu koji živi u nedođijskom vilajetu. Srbi, prema državnom projektu današnje Crne Gore, nemaju pravo na slobodu i dostojanstvo. Pritjerani su uza zid kao neka trećerazredna ljudska skupina. Kao stvorovi bez prava na ime, jezik, riječ. Kao srednjevjekovni robovi, bezemljaši.
2. Savremeni „čuvari“ časti i poštenja podigoše spomenik vojvodi Mirku Petroviću u centru Podgorice. Podigoše spomenik velikom junaku u bojevima protiv turskih osvajača. Nažalost, ali i na golemu sramotu, i Mirkovu i Crne Gore, vojvoda sa monumentalnim spomenikom, živjeće dokle sunce traje. Najveći razlog za njegov „život vječni“ je monstruozni zločin kojeg je počinio u takozvanoj Drugoj pohari Kuča, 1856.godine. Tada su od Mirkovog noža stradale 243 kučke glave. Mahom djeca, žene i starci. Tako je vojvoda Mirko, od viteza i junaka, uzletio i prošao put do zločinca nad sopstvenom braćom. Time je pokazao najmračniju moguću stranu svoje ličnosti. Pokazao da mu je strana moralna filozofija Marka Miljanova, vojvode plemena sprženog Mirkovim ognjem. Da mu je strana filozofija koja uči da „junak čojku konja vodi“, ne obrnuto. A da mu je bliska filozofija zla i nečovještva.
Ako je spomenik vojvodi Mirku podignut tu, na samim vratima Kuča, morao je biti stilizovan tako da podsjeća pokoljenja na dvostruku vojvodinu ličnost. Na vojvodu kao velikog junaka. A na drugoj strani, na čovjeka niskih strasti, zločinca-bratoubicu. Na individuu u kojoj je istovremeno stolovalo i dobro i zlo. A nad svim tim dominiralo nečovještvo, najnagrdnije grdilo čovjekovog karaktera.
Kongresna biblioteka iz Vašingtona, njen Komitet za međunarodnu kodifikaciju jezika, odbija da kodifikuje takozvani crnogorski jezik. Obrazlaže to ovako: “Posebni kodovi se dodjeljuju na osnovu lingvističkih razlika, a ne na osnovu političkih i geografskih“. Tako ime „crnogorski jezik“ ostaje samo „za po kući“, kaže profesor srpskog jezika, Veselin Matović.
Postupak biblioteke iz Vašingtona navodimo kao primjer kako se na dostojanstven način postupa. U konkretnom, kako se čuva profesionalna, naučna, u konačnom, ljudska etika.