- Pi­še: Marko Milačić

Čujem, moji Crnogorci, da nema krsta na Sat kuli, da je sklonjen. Čujem i da su vas naša braća muhamedanske vjere, naše krvi, ubijedila da je dobro novcima iz Stambola pospremiti kulu, da je ovi o njihovom trošku dotjeraju, pa su, sređujući, bez vašeg znanja, skrajnuli krst. Vidim da je velika raspra, narode moj mali i siromašni, oćete li ili nećete vraćati krst onamo đe smo ga prije više od vijeka zajedno postavili, u slavu našeg otačastva, u znak oslobođenja od Turaka. Jeste li, moj narode, svjesni što radite sebi, svojim precima i potomcima?
Nije vaš kralj – sedmi vladalac od moga doma – mislio da vam se javlja, ali kada vidim kako pljujete na pretke naše i slavnu borbu za slobodu i čast našu, moram: Znate li što činite, ljudi, kakvo zlo na zemlju svoju prinosite? Pokunjili ste se, moji Crnogorci, ćutite, da ne prozborite braći vašoj muhamedanskoj kako se nijesmo mi borili protiv vjere tuđe, nego protiv sultana i protiv okupatora svete naše Crne Gore. Nijesmo mi birali ko će nam kuće i svetinje paliti. Nijesam ja pokrštavao po Stambolu, nego oni plahe i lakome turčili po Crnoj Gori.
Pet vjekova sila turska gazi zemlje naše. Junaci moji viteškoga srca prolijevali su krv na ognjištima svojim braneći slobodu i krst, u borbi protiv Turaka. U rat najsvetiji i najpravedniji za slobodu i ujedinjenje našeg naroda, nečovječno gaženoga vjekovima od neobuzdane sile turske. Od prvoga iz moje porodice, vladike Danila – pokraj čije se kuće podizala kula Mustaj-Kadije; kad je domovina naša gotovo preplavljena drugom vjerom bila  – pa do mene, mi smo zemlju ovu gradili na krvi našoj viteškoj u borbi prolivanoj. Na kostima koje su se poput planina taložile na duši zemlje ove, zarad svete vjere naše.
Sokolovi slovenskih brda borili su se međ` ovim vrletima dok su ne mala naša braća muhamedanske vjere uživala osobitu vlast i gospodstvo, kidišući vojskama na ovaj narod. Tu, u našoj Podgorici, okupljali su vojske, ubijali nedužne, paše planirale pohode, ucjenjivali nas, pitajte Kuče ako meni ne vjerujete, da ne možemo kroz Podgoricu do mora i soli. Pripajanje Podgorice – gdje je prije osam vjekova rođen osnivač stare srpske države Stefan Nemanja - stečeno je mnogom dragocjenom krvlju naroda mojega. Vjekovima gnječi turski jaram hrišćane. Pa se čude sada što smo krst na Sat kulu poboli, na taj najveći simbol osmanlijskog okupatora, krst Nemanjinog potomka, cara Dušana.
Braćo moja muhamedanska, vi biste, izgleda, radiji bili da sam Sat kulu - poslije predaje Podgorice, koja se ne bi desila bez prijetnje bratske nam Rusije – da sam je porušio do temelja, kao mnogi po Evropi. Nisam, iako ste druge vjere, vi ste braća naša, jer u žilama vašim teče ista krv. Jesam li nikšićkim turcima, ako se predaju, nudio da će im vjera biti poštivana, hrz sačuvan, cijelo imanje ostati njihovo, a kome bi volja bila ići pud Skadra ili Mostara da će vojskom biti ispraćen. Jesam li ja odobrio i naredio da primate tri hiljade groša za građenje džamije u Ulcinju, u mahali Meteriz, na mjesto stare.
Jesam li ja, Nikola, braćo moja muhamedanska, vašem Muktar-paši, kada sam doznao da je u boju ubijen Selim-paša, prvi javio i naredio pogreb sa počastima. Jesam li ja, tada knjaz, kada su mi se predali Hasan Hot i buljukbaša Murtezi javno kazao da u njima ne gledam robove, nego junake. Pa ih pustio zavičaju. Ko ovdje kome ne da da živi, ko na koga kidiše, osmanlijska imperija na malu moju zemlju, ili Crna Gora na veliki Stambol? Ko je napadao, a ko se branio na Lješkopolju, Vrtijeljci, Trnjini, Carevom lazu, Čevu, Krusima, Morači, Grahovcu, Fundini, Martinićima, Vučjem dolu..? Zašto vam krst naše pobjede nad silom koja nas gnječi toliko smeta? Ne smetaju vam, o Stambole, minareti prelijepe Aja Sofije, nekadašnjeg bisera Vizantije i pravoslavlja. Ne igrajte se istorijom, ne prebirajte po naslagama njenim, ne dirajte naše, dosta ste to radili, malo li vam je bilo?
Mislite li, Stambole, da treba da vam zahvalimo za pet vjekova u kojem je narodu našem bilo suđeno da uskočkim životom brani slobodu? Da na Sat kulu, simbol vašeg zuluma, tog kolonijalizma 17. i narednih vjekova, postavimo ploču zahvalnosti što je, sa Vrtijeljke, recimo, Sulejman-beg uputio u Carigrad pet stotina posječenih glava mojih predaka nanizanih na koplja? Jesmo li, kada smo se oslobodili jarma, na Sat kulu trebali da pobodemo bijelu zastavu predaje, u znak zahvalnosti Hodaverdi-paši, Ahmed-paši, Numan-paši, Mahmud-paši, Ali-paši, Omer-paši, zahvalnosti svim njihovim poharama, klanicama, silovanjima i pustošenjima? 
Mi, koji se krsta nijesmo odrekli, vjerom smo dušu i državu očuvali. Krst nam u temelju vječne Crne Gore stoji. Krstaš naš je opštenarodni barjak, krstom i krvlju ovjenčan, u odbrani od turske tiranije i turskog trulog gazdovanja. Vijek je prošao i sad hoće opet iz Stambola, lukavo i kukavički, da se vrate na mjesto zločina. Hoće nove osmanlije još jednom da pogaze kosturnice moga naroda, da skinu krst, zastavu naše slobode u svetom ratu protiv Turaka, da zabrane Njegoša i mene, da protjeraju Kosovku djevojku, da udare na najsvetije. Tako je, čujem, i sa Lovćena – mauzolejom; po naredbi spolja, iz Rima – uklonjena crkva, krst.
Krstovi su to svemogućeg Boga koga moja kuća vjekovima žarko moli i poštuje. To je, na vrhu Sat kule, simbol sve naše patnje i svake kapi naše krvi, koja je pala na zemlju našu pred mačem turskim. To nije krst, to je suza naroda našega. To je korijen, koji hoće da iskorijene. To je vjera, koju žele da onevjere. To je naša nada, moj narode, koju hoće da obeznade. To je državnost koju bi da obeznarode. To je put, koji bi da obespute. Da nas nema, da smo roblje bez igdje ikoga, da smo prašina, bez duše i sjećanja, na vjetrometini svijeta. I da samo o hljebu mislimo. Izmislili su vam i zgodnu riječ za to: standard.
Vidite li da vas, narode moj, lažu – i Turci, i oni koji vladaju mojom zemljom – ne plaćaju oni iz Stambola tek onako „uljepšavanje” Sat kule: domaći izdajnici, vladari Crne Gore, hoće da vas otrgnu od dubljih veza sa pravoslavnom braćom vašom, zarad lične koristi i pohlepe, a oni tamo, u Carigradu i drugdje, hoće da vas opet zavedu, podijele, oslabe i unište, pokore.
Ne dajte se, Crnogorci, moj ispaćeni narode! Ako u vama još iskre života i daha vjere ima, kao što se pet vjekova nijesmo dali i prodali, vratite taj krst onamo dje su vam ga preci kao amanet slobode ostavili, poštujte braću vašu muhamedanske vjere i ne zaboravite nepobitnu istinu koju žele iz glave da vam izbiju, kako bi vas otrgli od sebe samih: Crnogorci su Srbi, a Srbi su Crnogorci i držite se majke Rusije.