- Piše: Čedomir Antić
Nakon što je uspjela da se održi tokom prvih godina građanskog rata i strane agresije, Sirijska arapaska armija odana Bašaru El Asadu i vladajućoj Baas partiji uspjela je da povrati velike gradove. Uz pomoć ruske misije, flote i vazdušno-kosmičkih snaga, jedinice vojske, Republikanske garde, Hezbolaha i iranskih trupa vodila je jedan svjetski rat. Globalni rat sveden na zemlju koja je dio kolijevke čovječanstva i trebalo je da u svijetu 21. vijeka – čovječanstvu sposobnom da stvori vještačku inteligenciju, dosegne tajne biološke besmrtnosti, pronikne u tehnologije molekula – bude simbol plodne raznovrsnosti i superiorne snage ljudskog roda. Nije bilo tako i u tom ratu sukobili su se sekularnost i religioznost, autoritarnost, dogmatizam, demokratija, sektarijanstvo, imperijalizam i kolaboracija...
Često u raznim kombinacijama i na svim strana. Prvobitni sukob basističkog režima i opozicionih, dijelom demokratskih grupa prerastao je u borbu režima sa raznim ekstremnim islamističkim grupama, među kojima su najzad odsudnu prvagu odnijeli ogranci Al Kaide – Al Nusra front i Islamska država. Ove dvije nekada savezničke formacije su do 2015. godine uspjele da zauzmu većinu teritorije Sirije. U oblastima Islamske države zavedena je vladavina terora, formalno prikrivena šerijatskim pravom. Desetine hiljada protivnika, raznovjernika i uopšte drugačijih brutalno su poubijane. Žene su otimane, silovane. Djeca kasapljena. U javnim egzekucijama ljudi su spaljivani, minirani, obezgavljivani, u kavezima spuštani u vodu da se udave... Na čelu Islamske države našla se grupa vjerskih fanatika koji su mimo toga obične patološke masovne ubice. Iako iz početka pomagani od strane SAD i Turske, vođe Islamske države zatočene u sopstvenoj mračnoj i košmarnoj viziji ranog srednjovjekovlja odlučile su da povedu rat protiv svih i za svog života uspostave svjetski kalifat.
Rat je imao i nacionalnu komponentu, dok su alavitski primorci stajali čvrsto uz režim na čijem se čelu nalazi njihov saplemenik, većinski suniti svrstali su se u velikom broju iza raznih islamističkih i demokratskih vojski, dok su Kurdi na sjeveru stvorili svoje snage i grupu samostalnih kantona.
Velike sile su se podijelile, isprava je sve ličilo na raspad SFR Jugoslavije: čitav Zapad stao je na stranu opozicije, tzv. Slobodne sirijske armije. Režim, ali i njegovi privrženici alaviti, šiiti, hrišćani, jezidi... uskoro su u moćnim demokratski zapadnim društvima viđeni kao kolektivno krivi i kulturno defektni zločinci. Velike sile prepoznale su svoje interese u teškoj borbi u koju je ušao narod Sirije. Prvih godina aktivne su bile SAD, Saudijska Arabija i Katar. Interesi SAD u Evroaziji – zavojevanje Irana, Ruske Federacije, potčinjavanje NR Kine i kontrola gasovoda od Katara spojili su se sa feudalnim, Vašingtonu odanim, vehabističkim ekstremizmom. Taj trend stogodišnjeg opkoljavanja Rusije i osvajanja izvora fosilnih goriva zaustavljen je odlučnim djelovanjem Moskve i hrabrošću vojski odanih režimu u Damasku. Tokom proteklih dvadeset mjeseci one se uz rusku vazdušnu pomoć uspjele da pređe hiljadu kilometara, pobijede u epskim bitkama za Alepo, rijeku Eufrat i Deir Ez Zor. SAD su izvukle nešto stajući uz Kurde i omogućivši njihovu vojsku da zauzme zemlje do lijeve obale Eufrata. Ovaj, mogući završetak rata realnom podjelom Sirije i suštinskom pobjedom baasističkog režima, Rusije i Irana, za svijet je možda najbolji ishod, ali otvara važno moralno pitanje.
Iako u međusobnom sukobu, velike sile prepoznale su naposletku u Islamskoj državi krajnje zlo. U Srbiji i srpskim zemljama dileme nikada nije bilo. Asada smo po raznim osnovama vidjeli kao našeg sapatnika i saborca. Političari šalju podrške, ugledni novinari idu u Damask da bi mu na intrevjuu rekli kako ga narod Srbije podržava, novine njegove protivnike nazivaju „pacovima” i označavaju kao „gamad”, a moja studentkinja Milica je svog zeca nazvala Bašar El Asad.
Ipak, prepoznavši naše muke i sabraću, sličnu našim mučenicima iz Krajine, Kosova i Metohije; dosjetivši se kako bassiti pomalo liče na naše komuniste i socijaliste, danas zaboravljamo jednu činjenicu. Da: ID je najveće zlo poslije nacizma, ali nepravda sudbine i nedjela velikih sila učinili su da se sa ID-om velikom većinom poistovjete suniti od Taurusa do Bagdada. Kako se to dogodilo? Mi imamo razumijevanja za istorijske razloge koji su omogućili da zlo nacizma nekada zacari među Njemcima... Možemo li onda razumjeti sunite koji su doživjeli gore i teže nepravde i to ne od 2011, ili 2003, već od 1918. godine..? Da li neko zaista misli da se do smrti u kotlu Hame, na uličnom ratištu Rake ili podijeljenom gradu Ez Zoru mjesecima bore samo vjerski fanatici, manijakalne ubice i hiljade ludaka iz interbrigada? Bore se ali kao manjina uz jedan narod za koji nije bilo mjesta u planovima velikih sila... Zato, bez obzira na to što treba da imamo mnogo simpatija zato što Sirija nije podijelila sudbinu Jugoslavije, što prirodno podržavamo tamošnje hrišćane, ne treba da pođemo tragom bezdušnog uopštavanja koje danas nije onako jednoglasno kao nekada u odnosu na Srbe, ali je takođe podstaknuto od velikih sila koje malim narodima nikada nisu donijele mnogo sreće.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)