-Piše: dr Blažo Zlopaša
Ovih dana u Budvi sretoh višedecenijskog prijatelja s kojim mi je svaki susret bio prijatan i relaksirajući. Ozbiljnih tema nema. Svaki razgovor započinje smijehom, šalama i humorom. Radovao sam se svakom susretu sa ovim visokoobrazovanim duhovitim primorcem. Često smo započinjali razgovore baš o ponosnim plemenima Crnogorskog primorja. Kod Mletaka postajala su stroga pravila u vezi s tim odakle je, van Venecije, mladoženja mogao da dovede mladu. Bile su to samo nevjeste iz Paštrovića. Sjedosmo ispred bivšeg „Hemingveja“, danas renoviranog u „Mažestik“ u centru Budve, koji služi za primjer kakve se gradnje trebalo pridržavati u crnogorskoj turističkoj metropoli da bi se zadržao mediteranski ambijent. Ali, tajkunska pohlepa na Crnogorskom primorju uzima svoj danak. Uz piće, započeh razgovor uobičajenim pitanjima, kako je porodica, kako nevjesta i komšinica... Neočekivan odgovor, kroz poluosmijeh: „Dobro, hvala Bogu. Čitam redovno tvoje tekstove. Kad izađe tvoj tekst komšinica zove: “Dođi na kafu, izašao ti je tekst prijatelja!“ Ipak sam ti od koristi, kažem, jer preko mojih tekstova komuniciraš sa ljepšim polom iz komšiluka... Pitam ga šta kaže komšinica? Ona se oduševljava. A supruga? ,,Ona pogotovo, a ja, pravo da ti kažem, imam drugačije mišljenje“. Neće da mi kaže da se njemu, za razliku od komšinice i supruge, moji tekstovi ne dopadaju. Pitam ga: „Je li čemu komšinica?“ ,,Otprilike, kao i tvoji tekstovi’’, odgovara primorac. Uzvraćam: „Znači, može da prođe“. Obostrano potvrđivanje smijehom. „Kažeš da je pogled na svijet komšinice i supruge identičan mojem?“ „Dobro, to je tvoj i njihov drugačiji pogled na svijet i ne zamjeram ti“. Poče da me hvali; kako sam nekada bio primjer kosmopolitskog razmišljanja, kako sam u struci uveo neke novine, u Jugoslaviji, a da su se sada moji pogledi i razmišljanja sveli na usko nacionalno. A samo onaj ko se uzdigne iznad toga je veliki- drži mi kratko predavanje. To je tačno, potvrdim i ja. Pokušavam da, naravno kroz humor, saznam gdje se naša razmišljanja mimoilaze? Kazujem mu kako je dnevna politika podijelila Crnogorce i ,,ovog trenutka prestajem da pišem, jer ne želim da te mojom pisanijom „zavađam“ s komšilukom i razvaljujem skladan brak, a sebe učinim grešnikom.“ Grohotan smijeh obojice. Nemoj da prestaješ, kaže mi, treba da pišeš, jer to je jednostavno drugačiji pogled na svijet i svako ima pravo da određena događanja gleda na svoj način. Osjećam da samo kroz smijeh mogu postaviti nepogrešivu dijagnozu i pitam ga: „Ko je od vas troje „Natovac“? Kroz smijeh odgovara: “Komšinica i supruga su na tvojoj strani, a ja sam za NATO!“ Pitam ga da mi objasni, zašto? Neću, da mi djeca bježe u šumu, odgovara, jer ima neko da ih brani! Prijatelju, ali, ulaskom u tu alijansu, sve članice su potpisale da moraju jednako da izvršavaju zadatke te ratne mašinerije. Ako ti angažuju djecu u tim akcijama, a ona to odbiju, ne gine im šuma! Obostrani smijeh ovoj zbilji. U ovaj duhoviti dijalog ubacih i moju kratku ozbiljnu priču... Slušaj me, prijatelju, NATO je nasilna organizacija koja duboko podriva mir u svijetu, koja stalnim zaokruživanjem Rusije gura svijet u katastrofu. Vidite šta je učinio sa arapskim zemljama; milionima izbjeglica duboko je destabilizovao EU, koju inače drži pod nekom vrstom vojnog protektorata. NATO je danas najomraženija organizacija u Srbiji, to dobro zna i vlastoljubivi Vučić, kad bi samo zucnuo da želi Srbiju u NATO, to bi bio njegov politički kraj. Crna Gora je uvela totalitarnu odredbu- da onaj koji loše govori o NATO-u mora da plati kaznu od tri do deset hiljada eura! Teško bi bilo izbrojati koliko bi plata neki kažnjenik morao da izdvoji! Sluša me moj prijatelj, uozbiljen. Ali, ja neću da kvarim tradiciju naših razgovora, koji su protkani šalama, humorom i smijehom i upitam ga: „Bi li ti mene kaznio sa deset hiljada eura zbog drugačijeg pogleda na svijet!? A šta misliš da li bi nobelovac Ivo Andrić, mislio o ovoj agresivnoj alijansi kao ti, ili bi uvažio moj pogled na svijet?“ Da bi se spasio od moje „agresije“, zacenut smijehom, punim glasom viče: „Konobar, donesi još po jedno piće, inače pogiboh od bombardovanja pitanjima!“ Kažem mu da se moj kosmopolitski pogled na svijet nije izmijenio, ali izmijenio se svijet i njegov pogled na svijet. Vidiš li, ni pop nam nije isti. Ti si se odrekao tvojih manastira i sveštenika, a prihvatio si nekog „natovskog“ raspopa. On me prekide: „To ne, nikada i dovijeka!“ Dalje insistiram da dijalog ne poprimi ozbiljan tok. I nastavljam: „Vidiš li i zastave nam nijesu iste? Ti mi malo prije objasni; da je ovu novu Ranko predložio Milu! Ali moju je meni u nasledstvo ostavio moj djed Risto, crnogorskom nošnjom; crveni džamadan, ukrašen zlatnim vezom, dimije (gaće) u plavoj boji i bijele gete, što označava trobojku. Crnogorska nacionalna nošnja, muška i ženska, spadaju među najljepše u Evropi. Gledam fotografije svadbe mojih roditelja u crnogorskoj nošnji, tradicija koja me čini ponosnim. Inače, trobojka je zastava svih slovenskih naroda. I zastava zemlje, u kojoj smo se rodili, stasavali i školovali, bila je trobojka sa petokrakom. Divim se slovenčkoj trobojci sa Triglavom. A zašto se odrekosmo Lovćena i Njegoševe kapele na Lovćenu!? Zar se time ne odrekosmo najveće vrijednosti i crnogorskog duha i ponosa? Da ovaj dijalog teče u šali, vješto ga usmjeravam kako da „izmijenim njegov pogled na svijet“, savjetujem mu da ne treba da ide dalje od Budve. Neka u šake dokopa dvije knjige, napisane prije 17 godina od uglednog crnogorskog novinara i pisca, Budvanina Ranka Pavićevića: „Varvarstvo NATO-a – Svjetski mediji o agresiji na SRJ i „Američka zavjera“ –svjetski intelektualci o NATO agresiji na SRJ’’. I prijatelju ponavljam; ako Crnogorac koji govori loše o NATO-u mora da plati kaznu od deset hiljada eura, onda bi pisca ove dvije knjige trebalo „javno objesiti“ na Trgu pjesnika u Budvi, i to o njegovom trošku, a ne o trošku države! Zacenusmo se od smijeha što glasovitog novinara „poslasmo na vješala“ o sopstvenom trošku. Po toj logici i nobelovce bi trebalo kazniti. Ponovo tvrdim da bi Ivo Andrić, koga sam lično poznavao, bio žestok kritičar današnjice, a NATO bi razbijao u paramparčad. Možda bi i napisao ovovremenu knjigu koja bi nadvisila „Na Drini ćupriju“.
Žoze Saramago, portugalski književik dobitnik Nobelove nagrade, izjavio je: „Svjetskoj javnosti bi danas trebalo da bude više nego jasno da je NATO vojni instrument Pentagona, stvoren kao odbrambena alijansa, mada od početka nije tako, ali je pod tim izgovorom rođen, da bi se danas pretvorio u instrument koji SAD koriste da bi činile ono što žele Evropi’’. Nobelovac Aleksandar Solženjicin kaže: „NATO je zbacio Ujedinjene nacije, zgazio Povelju UN i uspostavio zakone starog vijeka koji su glasili- u pravu je onaj koji je jači. I nama nude da s tim zakonima uđemo u sledeći vijek i živimo u takvom svijetu!“ Peruanski nobelovac Mario Vargas Ljosa kaže: „Ovaj rat, na način kako je vođen, NATO nije dobio. I svakog dana ga gubi, što moralno, što psihološki. Pojavljuje se pred javnim mnjenjem svijeta kao snaga koja napada, maltretira jedan mali narod, prouzrokujući bezbrojne nevine žrtve. Istovremeno, nije u stanju da okonča, da olakša težak put miliona izbjeglica. Jedina jasna stvar za NATO je da bombardovanja nisu dala željeni rezultat, niti će ga dati u bliskoj budućnosti. Naprotiv, svakog dana smanjuje se prestiž i kredibilitet atlantske alijanse!“.
Barbara Erenrajh izjavljuje: „Aplauz za Srbe, molim! Zločinci iz NATO-a se nadaju da će Srbi sve to zaboraviti, kao što je u Briselu rekao njihov najveći lažov Džejmi Šej.“ Tom sitnom činovniku, moćne zločinačke mašinerije, idiotu, tvorcu cinizma „kolateralne štete“- ubijanja djece u Murinu, Aleksincu i male Milice na noši, britanska književnica poručuje: „Ako dozvolite, gospodine Šej, podsjetiću vas da Srbi ne zaboravljaju poraz na Kosovu prije 600 godina, a zašto bi zaboravili ovo bestijalno bombardovanje, Beograda, Novog Sada, Aleksinca, rušenje mostova i bolnica i ubijanje nevinih’’?
Meni ostaje da razmišljam o savjetu mog oca: “Da se nikada ne naljutim na onoga koji me ogovara, nego na onoga ko mi to prenosi!“ Ovim skidam odgovornost s vrsnog crnogorskog novinara i povlačim predloženo javno „vješanje“ Budvanina Ranka Pavićevića zbog toga što je sakupio veliku istinu u svojim knjigama, a što je potvrdila najveća svjetska intelektualna misao. Vrijedi ih imati u svakoj crnogorskoj kući. A ja ću ih lično pokloniti mom prijatelju s drugačijim pogledom na svijet, dako nam se pogledi donekle približe. Nadam se da će na tome poraditi i njegova komšinica!