-Autor: Branko Milanović

Prijatelj mi je nedavno poslao pomalo neobičan članak Roberta Šilera. Tekst započinje nerealnim predviđanjem da će uskoro nastupiti „anti-nacionalistička“ intelektualna revolucija koja će otkloniti nepravdu mjesta rođenja, to jest ono što u svojoj knjizi Globalna nejednakost nazivam „premijom ili kaznom državljanstva“, u zavisnosti od toga da li ste rođeni u bogatoj ili siromašnoj zemlji.
U prvom dijelu članka stiče se utisak da Šiler, koji se poziva na Slavnu revoluciju iz 1688. i pokrete za ukidanje ropstva i uvođenje opšteg prava glasa – predviđa nekakav kosmopolitski pokret koji će ukinuti državne granice i omogućiti slobodne migracije. Onda postaje jasno da ipak misli na nešto drugo – nastupajuću intelektualnu revoluciju na platformi slobodne trgovine koja će „izjednačavanjem faktorskih cijena“ (to jest izjednačavanjem nadnica i dohodaka između zemalja) stvoriti svijet u kojem će nepravda – bar kada je u pitanju mjesto rođenja – najzad biti ukinuta, i to bez masovnih migracija (koje bi ionako bile politički neodržive), jer će trgovina konačno ujednačiti nivoe dohodaka između zemalja.
Naravno, ako bi se čitav svijet pretvorio u ono što je nekada bila EU15, mogli bismo se nadati svijetu bez granica uz očuvanje nacionalnih kultura, čime bi nestali strukturni podsticaji za migracije. (Kada kažem „strukturni“, mislim na značajne novčane podsticaje, to jest činjenicu da preseljenjem u bogatiju zemlju radnici iz siromašnih zemalja mogu uvećati dohodak 5 do 10 puta. „Nestrukturni“ podsticaji za migracije, koji se tiču ličnih preferenci u pogledu klime, kvaliteta terena za golf, espresa i tako dalje – ne proizvode masovne pokrete stanovništva u potrazi za boljim životom.) Ali, da li je realno uskoro očekivati svijet u kojem su srednji dohoci svih zemalja ujednačeni?
Prije svega, čak i uz pretpostavku da je takav svijet moguć i da ga slobodna trgovina može proizvesti (što je krajnje neizvjesno), treba imati u vidu da izjednačavanje nadnica podrazumijeva pad ili veoma usporen rast dohotka za mnoge ljude u bogatom dijelu svijeta. Upravo to je problem sa kojim se danas suočavamo. Ukupno uzevši, trgovina je djelovala kao „pozitivna“ sila, ali za mnoge ljude u bogatim zemljama to nije bio slučaj. Na putu izgradnje svijeta ujednačenih nacionalnih dohodaka čekaju mnoge prepreke, a jedna od prvih je pronalaženje efikasnog načina da se zaštite stanovnici bogatih zemalja koji su se našli na gubitničkoj strani (što naglašava i Šiler). Ali, izgleda da se to još nigdje nije dogodilo, a ni najavljene intelektualne revolucije u ime slobodne trgovine nema na vidiku, ili je bar ja ne vidim. Uostalom, u poslednjih sto godina trgovina nikada nije bila slobodnija, pa je zato još teže utvrditi šta bi tačno bio cilj te „revolucije“.
Tu postoji još jedan problem. Razmjere dohodovnih razlika u svijetu su takve da ni po najboljem scenariju ne možemo očekivati da će nestati u ovom vijeku. Uzmimo kao primer istorijski jedinstvenu i vjerovatno neponovljivu konvergenciju dohotka koju je ostvarila Kina. Razlika u BDP-u po glavi stanovnika između SAD i Kine iznosila je 1977. godine gotovo 50 prema 1, uz sva prilagođavanja za razlike u cijenama. (To su podaci Svjetske banke; prema podacima iz projekta Madison, razlika je znatno manja, ali i dalje ogromna, 21 prema 1.) Danas razlika iznosi 4 prema 1, a smanjena je zahvaljući tome što je Kina cijele četiri decenije održavala prosečnu stopu rasta BDP-a po glavi stanovnika na 8,5 odsto.
Razlika između njemačkog BDP-a po glavi stanovnika (Njemačku uzimamo kao reprezentativnu zemlju za zapadnu Evropu) i BDP-a u podsaharskoj Africi danas iznosi 13 prema 1. (Njemački BDP od 45.000 američkih dolara u odnosu na ponderisani BDP po glavi stanovnika podsaharske Afrike od 3.500 američkih dolara; sve vrijednosti su izražene uz uvažavanje pariteta kupovne moći). Imajući u vidu najavu da će se broj stanovnika Afrike udvostručiti do 2050. godine, možemo li očekivati da Afrika u bliskoj budućnosti ponovi podvig kineskog višedecenijskog rasta? Napominjem da bi za ostvarivanje uporedivog rasta, s obzirom na očekivani rast broja stanovnika, afričke zemlje morale da održe prosječan rast od gotovo 11 odsto godišnje sledećih pola stoleća. Kako se podsaharska Afrika pokazala u protekloj deceniji koja je ocijenjena kao relativno dobra? Ukupna stopa rasta BDP-a bila je 4,5 odsto godišnje.
Otuda, čak i uz najpovoljnije i ne tako vjerovatne pretpostavke o budućim trendovima konvergencije, šanse da dohodovne razlike uskoro budu eliminisane veoma su male. Što nas vraća pitanju migracija i dodatno naglašava njihov značaj. Ako želimo kosmopolitski svijet bez granica (u kojem bih lično rado živio, ali mislim da je iz političkih razloga on veoma teško ostvariv), migracije su presudno važne. A sa umnožavanjem prepreka ekonomskoj migraciji u bogatim zemljama (moram dodati, ne samo zbog rastuće ksenofobije nego i iz ekonomskih razloga), ideal svijeta oslobođenog „nepravde mjesta rođenja“ sve je udaljeniji.
Da pojasnim stvar. Naklonjen sam ideji svijeta bez granica, ali mislim da je uvjerenje da će nas slobodna trgovina uvesti u svijet bez značajnijih migratornih pomjeranja – jednostavno pogrešno. A čim se spomenu „migracije“ otvara se Pandorina kutija za koju su poslednji izbori u Evropi i SAD pokazali da nije plod mašte, već stvarnost. Zato bi „intelektualna revolucija“ trebalo da se pozabavi problemima migracija i državljanstva prije nego što pređe na slobodnu trgovinu. Slobodna trgovina sama od sebe ne može riješiti probleme današnjeg svijeta.
Peščanik.net