- Piše: Mihailo Medenica

Umrla je Miona! Nadam se mirno, tiho…samo sklopila umorne kapke i usnila. Bez boli, previše ga je proživjela za tri godine života. Svega tri.
Anđeli zapravo ne umiru, oni samo zaspe, zaćute… Sve oko njih zamre i čuje se tek tih lepet krila a nebo se nekako svije, polegne da se još nejaki anđeo uhvati za oblak i…
Srbija je izgubila još jedno dijete- Srbija je dobila još jednog anđela.
Previše ih je za mučenu Srbiju koja življa postoji kao grobna i nebeska negoli zemaljska!
Previše je neba zagledanog u Srbiju. Prečesto se raspoluti, svije i polegne nad njom… Nesnosno je preglasan taj nečujni lepet krila anđelica…
Nepodnošljivo je više noću gledati u svod i zbrajati koliko zvjezdica treperi za Srbiju. Nepodnošljivo!!!
Nepodnošljivom lakoćom pijuci biju o zemlju nad kojom se nije slegla ni prethodna humka a već je razjapila čeljust za novi bijeli kovčežić s blagom…
Lažem, nisu to čeljusti, i zemlja nariče čini mi se, proklinjući sebe što je budaci tako lako razgrnu u onolicke rake…
Onolicke, jedva veće od igračaka što su pale kraj postelje kada anđelu klonu kapci, glavica, ručice…pa lepetaju nad majkom što rida i leleče, želeći da je dodirnu, kažu, slete na rame i došapnu: „Mama, pa ne plači, živa sam, evo vidi kako mi se nebo raduje a ti… Ti plačeš, mama, ne čuješ me, ne vidiš, ne osjećaš kako te krilima milujem po obrazu, mama…“
Miona Kojadinović, eno je gore, ljudi, u najsjanijem sazvježđu anđela, treperi, zasija toliko jako da čovjeka oslijepi mrak…
Prevelika krila za tek tri godine, anđele! Sviknućeš se, ne brini, ne teže više od života…
Zapravo, ne znam koliko teži život, princezice?! Znam koliko košta, malena, ali gdje ćeš ti to sa tri godine razumjeti, i zašto bi?!
Bila si broj, sine. Onaj što se dobije da na njega ljudi uplate za neljude.
Ne za sebe, za njih, pile, jer da je samo do ljudi ne bi dječiji život stao tek u četiri cifre i vapaj da se uplati dok još ima nade i vremena.
Do neljudi je to, ali ti si imala „sreću“ da ne shvatiš kako se ljudi dijele na dobre i loše.
Volio bih, voljela bi vascijela Srbija da je bilo još malo vremena da pokušamo…
Da pokušamo, ali šta?! Da te slažemo kako je dovoljno da ljudi daju dok neljudi otimaju!
Da te gledamo u te okice a znamo da znaš sve što prećutkujemo, moleći se Bogu da o noći ne zasija nova zvijezda nad Srbijom?!
Lažući te da će četiri broja i neki dobri ljudi što su se naveče molili da izjutra ne pročitaju: „Umrla je Miona“, „Umro je…“, „Umrla je…“ biti dovoljno da slažu budak kako je zemlja pretvrda i da ne bije o nju, da je ne razgrće, da majka ne umire nad bijelim sandukom što polako joj polako izmiče iz naručja, ruku, i spušta se, spušta i tone dok ne udari o dno bezdušnosti a grumenje počne da dobuje po njemu ko pusta hajdučija kad bije o vrata uz zvjerske urlike…
Nikome na dušu tvoj sanak, anđele, jer nemaju duše oni koju su učinili da život djeteta vrijedi četiri broja, pa ako bude vremena dok se sakupi…
Nikome na dušu tvoj sanak, mila, jer nema je ni u kome od nas dovoljno, zašto da te lažem sad kada si anđeo i sve znaš!
Bezdušnicima smo dozvolili da živote svedu na četiri broja, a mi smo, opet, nekako vjerovali da će biti dovoljna da kupimo još vremena, zaboravljajući da zapravo trampimo dijete za anđela!
Vjerovali smo, iskreno, jesmo, u najbolje, ali šta je najbolje kada se pomiriš s tim da je i vrijeme i spas u rukama najgorih a ti možeš samo da potpltiš jutro da sačeka još malo i ustavi glas da će se noć zoriti još jednom zvjezdicom, a da će za djetetom nastaviti da žive četiri broja dodijeljena nekom drugom, tutnjava bezglasnog lepeta krila biti sve glasnija, jasnija i nepodnošljivija!
Zaspala je naša Miona! Zaspali je još toliko njih prije nje. Previše smo anđela dali nebesima! Preteška su to krila za prvi let kada su tek po koji korak napravili po zemlji…
Žive još samo brojevi i nada da će ljudi oteti od neljudi tu prokletu računaljku kojom razrezuju šta je sve važnije od života djece?!
Spavaj mirno, anđelice! Nema više bola, patnje, muke, jauka, ljudi što su se molili jutru da u noći ne vide…
Nema ih, umiru sa vama, djeco! O naše duše dobuje to strašno grumenje, živi smo sahranjeni…
Žive još samo neljudi, sine.
Njihovih stopa nema u zemlji- njihovog glasa nebo ne čuje.
Postoje još samo u ehu sopstvenog jada i sjenci što se otela od nekadašnjih ljudi pa kao bijesno pseto tumara nedragom, kidišući na čovjeka što ga progoni sopstvena san…
Gospod da te pomiluje, anđelice, i nastani tamo gdje pravednici počivaju!
Igraj se, pusti ova slova, nisi stasala da ih naučiš…
Igraj se, nigdje više ne žuriš…
Tvoja su nebesa, beskraj, dovijeka…
Igraj se, princezice, i pozdravi…
Previše je anđela za Srbiju, previše noći u kojima ćemo razbrajati je l` još koja zvjedica zasijala u našem sazvježđu dok nesoji reže i laju na mjesec strahujući da ne oda kud idu, tražeći ostatke sebe…