-Autor: Mijat Lakićević

Ne razumijem opoziciju koja od izbora bježi kao đavo od krsta. Kao ni opozicione analitičare, da tako kažem, koji je u tome podržavaju.
Mislim naravno na republičke izbore. A kako stvari stoje, nisam siguran da ona, opozicija, ne bi voljela da se i glasanje u Beogradu malo odloži, dok sebe ne dovede u red. I ne vidi šta će.
U stvari, razloga za izbore ima i više nego što je potrebno. Jer se vlast pokazala nesposobnom da vodi zemlju. U smjeru suprotnom od propasti, razumije se. Dva su razloga ključna.
Najprije, vlast nije uspjela da riješi najvažnije ekonomsko pitanje – razvoj. Jeste uspjela da konsoliduje javne finansije – da smanji (praktično na nulu) fiskalni deficit (da ne ulazimo u način na koji je to ostvareno) i da preokrene putanju javnog duga, tj. učini da on počne da se smanjuje – ali privredni rast je i dalje bolna tačka Srbije. Zemlja još uvijek napreduje vrlo sporo, najsporije u regionu – sa prosječnim rastom BDP-a od 1,3 odsto godišnje u razdoblju 2013-2017. poslednja je među zemljama zapadnog Balkana čiji je prosjek 2,3 odsto. Ni prognoze nisu naročito dobre: Srbija će u narednim godinama, u najboljem slučaju ostvarivati rast bruto domaćeg proizvoda od 3-4 odsto, a trebalo bi da imamo – da bi počeli da sustižemo razvijenije zemlje u tranziciji – godišnji rast od najmanje 5-6 odsto.
Za to su joj potrebne investicije, a bez obzira na napredak na raznim rejting listama koje mjere kvalitet poslovnog ambijenta, ulaganja su i dalje daleko ispod neophodnih. Da podsjetimo, investicije se u Srbiji kreću oko 5,5-6 milijardi eura (18 odsto BDP-a) a trebalo bi da budu bar za trećinu veće, tj. oko 8 (još bolje 9) milijardi, tj. najmanje 25 odsto BDP-a. Pri tome bi najviše trebalo da porastu ulaganja domaćih privrednika, ali oni bježe iz Srbije. Zato što je domaći investicioni ambijent destimulativan: kako normativno, tako još više praktično, kroz selektivno, tj. partijskim interesima podređeno sprovođenje propisa.
Drugo, vlast nije uspjela da odgovori na najvažnije političke izazove. Jedino je uspjela da u velikoj mjeri antagonizuje društvo. Njen poziv na dijalog o Kosovu je propao, jer su mnogi politički akteri odbili da u njemu učestvuju; propao je i poziv na dijalog o ustavnoj reformi – neki vrlo relevantni društveni činioci, posebno udruženja sudija i tužilaca, zbog tretmana na koji su naišli, povukli su se iz rasprave; propao je i dijalog o promjenama u obrazovnom sistemu zbog nezadovoljstva Akademije nauka, Konferencije univerziteta i Nacionalnog savjeta za visoko obrazovanje; propao je, konačno, i dijalog o medijima, jer su se brojna novinarska udruženja povukla iz radnih grupa za izradu medijske strategije, odnosno za bezbjednost novinara. Vjerovatno bi se sličnih primjera moglo naći još.
Glavni, ako ne i isključivi krivac u svim tim slučajevima jeste vlast koja svoje neistomišljenike tretira kao državne neprijatelje i bahatim ponašanjem obesmišljava svaki razgovor.
U takvoj situaciji nijedan krupni državni problem nije moguće riješiti. I uprkos relativno ubjedljivoj parlamentarnoj većini – relativno, jer se Vučić u Dačića nikad ne može pouzdati – zemlja nije u stanju da donese ključne odluke. Ni Vučićeva ogromna lična moć tu ne pomaže, naprotiv; i ona se pokazuje kao sasvim nedjelotvorna. Srbija se, dakle, nalazi u svojevrsnoj unutrašnjoj blokadi. Spoljne granice su kao nikada prije otvorene, ali su unutrašnje poprilično zatvorene.
Naročito one u glavama. To je u izvjesnom smislu prirodno za vlast, ali to nažalost važi i za opoziciju. Koja pomenute okolnosti niti vidi niti pokušava da iskoristi. Nema jasan plan i program, ne nudi alternativu – iako se ona sama nameće – niti na njenom formulisanju radi. Nego se uglavnom zabavlja sama sa sobom.
www.pescanik.net