- Autor: miljenko jergović
Od svih učenja Hrvatske televizije najgore nije ni da su ustaše bili borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, ni da je Ante Pavelić bio židovski dobročinitelj, ni da je Jasenovac srbokomunistička konfabulacija i komunistički logor za vjerne Hrvate katolike, ni da su u bici na Staljingradu poraženi naši.
Najgore nije ni HTV-ovo učenje kako je zemlja ravna ploča, a Adolf Hitler ,,mili striček’’ i igračka domoljubnih hrvatskih dječaka i djevojčica. Najgore učenje Hrvatske televizije je ono o škodljivosti obaveznih vakcina i o planetarnoj zavjeri koja iza vakcinacije stoji. Zašto je najgore? Zato što odmah donosi nesreću, ne tiče se samo ovakvih ili onakvih vjerovanja – makar vjerovanja bila i nakaradna, ne tiče se prošlosti, one stvarne ili one izmišljene, mitološke i odsanjane, nego se učenje HTV-a o vakcinaciji direktno tiče budućnosti, i jedino budućnosti. Dok druga pomenuta i nepomenuta učenja HTV-a mogu biti posredno unesrećujuća i smrtnosna, jer su neprijateljska prema idejama demokratije i slobode, prema manjinama i progonjenim pojedincima – onima koji su na crnim listama ove medijske kuće – učenje o škodljivosti vakcine, kao i mitovi i legende koji se u to učenje svakodnevno marljivo ugrađuju, direktno je i neposredno unesrećujuće i smrtonosno. A osim što je smrtonosno, tim učenjem širi se nepovjerenje prema republici i njezinim službama, prema onome što se iz nekog razloga, te prema javnom dogovoru, mora učiniti, prema onome što je obavezno i što se ispunjava da bismo ostali u zajednici koja je povezana najprije međusobnim povjerenjem. Razbijanje tog povjerenja je zlo i samo zlo. Učenje o škodljivosti obavezne vakcinacije istovjetno je, ako ne i opasnije, od pretpostavljenog učenja da državne bolnice služe mučenju i ubijanju pacijenata, a da pekari truju građane tako što im u hljeb stavljaju arsen.
Naravno, javiće se neki pametnjaković da kaže kako nekorektno predstavljamo stvari, jer da HTV ne širi učenje o škodljivosti obavezne vakcinacije, nego da otvara javnu raspravu o toj temi, sučeljava mišljenja, demokratizuje javnost, jer, je li tako, ne postoje teme o kojima se ne bi smjelo raspravljati. Evo zašto pametnjaković nije u pravu: kad god se pokreće javna rasprava, ili ,,rasprava” u kojoj su na jednoj strani argumenti razuma i društvene kohezije, a na drugoj su strani argumenti teorije zavjere, onaj koji je raspravu pokrenuo na strani je teorije zavjere. Naprosto zato što s mitom, legendom i teorijom zavjere javne rasprave ne može, a onda niti smije biti. Uostalom, zašto HTV-u nikad ne bi na um palo da pokreće javnu raspravu i organizuje okrugle stolove, na kojima bi se na način na koji se raspravlja o obaveznoj vakcinaciji, uz ravnopravno sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, raspravljalo o prirodi rata iz 1991? Je li to bila samo agresija ili je bio i građanski rat?
Epidemije su, još od ranoga srednjeg vijeka i veličanstvene epohe crne kuge, u Evropu obično nailazile s istoka. Razlog jednostavan, i ne tiče se predrasude o prljavosti istoka i higijeničarstvu zapada: Evropa je okrajak na beskraju Azije, zapad je samo plitka margina dubokog istoka. Tek će u novije doba, s razvojem saobraćajnih sredstava, brodovlja i aviona, poneka zaraza stići sa zapada. Ali i dalje će prave, velike epidemije stizati s onijeh strana.
U Srbiji, koja je još uvijek Hrvatskoj najbliži istok, već tri su osobe ove zime umrle od ospica. U Rumuniji, koja je malo istočnije, umrlo ih je sedamnaest. Za većinu stradalih nije moguće ustanoviti jesu li vakcinisani – često je riječ o sirotinji, o socijalno deklasiranom svijetu – ali od troje mrtvih u Srbiji, za dvoje se zna da sigurno nisu vakcinisani. Nema podataka da je neko od vakcinisanih umro od ospica.
Većina dječjih bolesti širi se sezonski, u zimu i u rano proljeće. Tako da će i epidemija ospica minuti najkasnije u aprilu, a s njom i ,,javne rasprave” na Hrvatskoj televiziji. Ali javnost je već preparirana: živo se raspravlja o nečemu o čemu je, zapravo, besmisleno raspravljati. Pritom, argumenti protivnika vakcinacije, to jest onih koji bi sve to ostavili građanima na izbor, mogu se podijeliti u dvije grupe. Prva se tiče stvarnih nuspojava, uglavnom vrlo rijetkih alergijskih reakcija na pojedine sastojke u vakcini, uglavnom na aluminijeve soli, koje se koriste kao pomoćno sredstvo u većini vakcina starije generacije. Broj žrtava ovakvih nuspojava statistički je zanemariv, s obzirom na njihovu učestalost u masi vakcinisanih . Ali ljudima koji stradaju, ili kojima stradaju djeca – pa i kada nije riječ o stradavanju opasnom po život, argument statistike zvučaće, naravno, kao okrutno poigravanje njihovom nevoljom. Prema njihovim emocijama treba imati poštovanja, ali emocija se ne može ni u ovom slučaju smatrati argumentom razuma. Druga, i neuporedivo veća, grupa argumenata je mitomanska. Njeni pobornici po pravilu nisu direktne žrtve vakcine, niti poznaju ikoga ko je od vakcine stradao, ali spremno parazitiraju na njihovim iskustvima. Šta sve spada u antivakcinacijsku mitologiju lako ćete saznati ako pogledate i poslušate emisije iz programa Hrvatske televizije, a još bolje ako malo prosurfujete internetom, pa doznate kako instalatori Novog svjetskog poretka, Rotšildi, židovski bankari, slobodni zidari, masoni, predstavnici krupnog kapitala, farmaceutske mafije i komunističke internacionale, vakcinacijom namjeravaju da unište onaj čestiti, pošteni i siromašni ostatak čovječanstva, sve one koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti, za porodicu, vjeru, naciju i sve drugo na šta su Rotšildi tradicionalno alergični.
Kao ni u većini drugih slučajeva masovne histerije i kolektivnog mahnitanja, tako ni u antivakcinacijskoj kampanji, onoj koja se na zapadu kreće, uglavnom, po marginama, zahvaćajući marginalne društvene grupe i isto tako marginalne vjerske zajednice, a koja se u Hrvatskoj vodi na javnoj televiziji, ne postoji jedinstven ideološki front. Upravo suprotno, oko iste su se stvari našli inače međusobno udaljeni protagonisti: vjerski i politički ekstremisti s desnice, zajedno sa zastupnicima zdravog života, lijevim antiglobalizacijskim teoretičarima zavjere i apolitičnim čudacima i paranoicima, koji bi da svoju djecu zaštite od vakcine, kojom su stigmatizovana i obilježena sva druga djeca.
U njihovoj su mitologiji, kao i u svakoj mitologiji koja teži konkurisati zbilji i životu, činjenice na takav način izokrenute da ono što je vjerovatno postaje nevjerovatno, a ono što je doista nevjerovatno, biva izvjesno. Recimo, pokušaj da se evidentno ucjenjivačko zlo svjetske farmaceutske industrije poveže sa sedamdesetogodišnjim iskustvom obavezne vakcinacije. Biva, oni na tome zarađuju!? Istina je suprotna: međunarodnoj farmaceutskoj mafiji, ako ćemo baš o njoj govoriti i tako je nazivati, neuporedivo više se isplate masovne epidemije od masovnih prevencija. Umjesto relativno jeftine doze vakcina po glavi stanovnika pruža im se mogućnost za čitavu kolekciju ljekova koju će nevakcinisani potrošiti za liječenje osnovne bolesti, a onda i za liječenje svih onih bolesti koje će iz nje proizaći. Ništa farmaceutsku mafiju ne može tako ojaditi kao možebitno zdravlje.
Ospice sam prebolio kao petogodišnjak. Mala, lako zaboravljiva, beznačajna boleštinica, zvana morbile ili – u Sarajevu i u Bosni – krzamak. Liječio me je doktor Zazula. Dvaput me obišao u tih sedam dana, i bilo je to sve. Ali i u ta davna vremena vrlo je živa bila svijest da se od ospica ponekad – umire.
Negdje na internetu naišao sam na vrlo lijep i ubitačno precizan aforizam, koji prenosim onako kako sam ga i pročitao, na razumljivom jeziku srpskom: ,,Ne trebate vakcinisati svu svoju djecu. Samo onu koju imate namjeru da zadržite!” Stvarnost je, međutim, crnja i od aforizma: zbog djece koju njihovi roditelji nisu imali namjeru da zadrže, u opasnosti su i sva druga djeca. Vakcinacija spašava! Oni koji su prije 50 godina vakcinisani starinskim, a danas tako ozloglašenim DTP vakcinama, protiv difterije, tetanusa, i poliomyelitisa zaslužni su što se dječja paraliza početkom dvadeset i prvog vijeka našla pred potpunim iskorjenjivanjem. Ovo što se oko nas zbiva je, pored ostalog, masovna kampanja za spas poliovirusa.
jergovic.com