-Piše: Milisav S. Popović

-Ja sam joj ćerka! Pustite me!
Visoka kapija se otvori, ne mnogo... taman toliko da se provuče. Zenice joj uštipa kiseli smrad utvrde. Mirisalo je na prestaralu šumu i lisičje kože, što su se sušile poslagane na buđavim buradima. Iz njih je još isparavala rasol.
-Kako si nas našla - gorostasna prilika nadvi se nad njom, dok su svi ostali držali odstojanje. Očigledno je bio neko značajan, možda i sam starješina.
-Ne pitaj svašta... - čula je iza njegovih leđa, a onda je i ona istupila, lijepa žena sa vranim očima, supruga možda?
-Našla bi je i da smo je popeli do samog Tvorca - zatim je ošinu pogledom - zar ne, draga? Ti si samo štene svoje kučke.
-Gdje mi je majka? - režala je na oboje.
Grmalj je zgrabi za ramena i izdiže sa zemlje. Pribi joj nos uz čelo. Pomirisa joj tjeme.
-Jesi li i ti nalik njoj?
-Pusti me!
-Govori!
-Ne!
Tresnu njome o tle i viknu: Donesi sanduk!
Trojica dogegaše vukući teški metalni sud i pažljivo ga spustiše pred njegova stopala. Skinuše poklopac i odmakoše se.
Medvjed opet zgrabi djevojče, silovito je izdiže, ali je neočekivano pažljivo spusti u korito. Hladna voda joj zakla ionako već promrzle noge. Izmače se grmalj dva koraka i stade pored žene umotane u lisičje i lasičje krzno. Svi upiljiše u došljakinju.
Ništa. Voda se samo kratko mreškala. Zatim umirila oko njenih stopala, i nastavila da spava.
-Zbilja nisi kao majka - žena se, kanda, razočarano osmijehnu - Šteta. Sad bismo imali dvije savijačice.
-G-gdje mi je majka - drhtala je i prezrivo gledala u njihova čela, kao nakostriješeno mače u jazbini okruženo vukovima.
-Dragi, pokaži djetetu.
Nešto u njenom glasu je učinilo da predosjeti... da unijemi od užasa... i da prvi put, poslije toliko mjeseci, ne zaželi da sazna.
Uzeše je drugi. Stezali su je grđe i od onog čudovišta... ali se prepustila i pogledom pokušala da prebaci zid južnog krila utvrde - ka kojem su se kretali. Dok su je nosili i vukli po stubama, slab miris - jedva čujan - dodirnu joj biće iznutra. Mati!
Ote se i zatrča do poslednje grede i prstima izdiže do iznad ograde. Znala je gdje da gleda, iako je ispred nje bila ogromna provalija i nabujala rijeka. Gorostasna, užasno bijesna rijeka. Ali, zaustavljena u pesnici sopstvenog talasa. Neka nevidljiva brana je držala da se ne izlije i ne proguta sve pred sobom... Drvena utvrda bi svakako stradala, vjerovatno i veći dio brda i okolnih šuma. Majko!
U dnu klanca, u suvom dijelu korita, bješe njeno izmučeno tijelo, zategnuto debelim kanapima o četiri debla. Kosa joj je visila niz leđa, lice okrenuto bujici, blijedo i izmučeno. Grudi i udovi puni rana... a jedno stopalo do pola pojedeno.
-MAJKO! - vrištala je i pokušala da preskoči zid, ali je zaustaviše gadovi. - MAJKO! - ali mati ne odgovori.
-Mrtva je, djevojko... - žena skoro zadovoljno izgovori - ... Vidiš, i mrtva zadržava rijeku da nas ne potopi. Šteta što i ti nisi savijačica. Izgleda da je istina da se vještičluk ne prenosi na okot, a?
Jecala je, grebala drvenu plotu, otimala se i pokušavala da skoči... ali su je stezali i tjerali je da gleda u ogromnu vodenu glavu koja se pred lešom njene mati klanja i klati. Nebrojeno puta je osjetila kako joj duša u grudima puca i nanovo kači... pa opet puca... i pati... u samrtnom ropcu što još nije spremno da precrkne... a najradije bi da presvisne... kad bi smrt bila darežljiva kada joj čovjek zatraži.
Spustili su je, i bacili u blato. Ti šumski tirani... ti sramni ljudski užasi!
-Znaš da te nećemo pustiti da odeš odavde... - žena prozbori dok su se svi oko nje kezili, svi osim grmalja - ... Malo cura ima u utvrdi, a čini mi se da si ti dovolno zrela da možeš da rađaš... zar ne, zlato?
Nije je čula... u mislima je bila dolje, iza one strane zida, kidala kanape i pokušala da otme majku iz ralja prestanka... da joj sveže kosu i da je odvede odatle... njihovom domu, sa daleke južne strane. Znala je da samo glupavo sanja... ali nada, nada da je stvarnost možda ipak čudesnija... ona joj, prokletnica, nije dala da se zabrine za sebe... već da o spasenju majke sanja.
Buzdoglavom kanda dosadi da je gleda kako se po blatu grči i nariče... priđe joj naglo i htjede da je za kosu povuče i izdigne... ali sitan bodež iz njenog rukava sijevnu... presječe mu dlan i palac zasiječe!
Kriknu, ali se za šaku uhvati, u trenu se pribra, nogom je odalami. Odletje u stranu sitno žgepče... Zaletje se grdosija da je dokrajči.
-Mati mi je bila savijačica vode... izgovarala je dok su se suze sa blatom ljubile - ... oteli ste je ispred naše kuće... oteli ste je radi ovog?! Da se od rijeke zaštitite?! Kako ste mogli?! Kako smijete?!
-Kušuj! - udari je krvavom šakom po glavi.
-Mati mi je bila... - borila se da ne sklizne u tamu - ... savijačica vode... - i pogledom zagrabi sitnu lokvu crvene boje... -... A ja... ja sam krv naučila da izlijem.
Prste umoči u vrele kapi, prizva još, da joj dođe i da je zaštiti. Iz grmalja, kroz one tanke rezove, naglo sve iscuri... ka njoj se zaputi. On pade, suv kao da je od borovine. Od krvi njegove, u svega tri poteza, kišu bodeža napravi. Odasla ih u nebo... imala je trenutak da ih sve dobro osmotri, i da se uvjeri da su svi tu... Jesu, svi su tu pored nje stajali. U užasu skamenjeni.
Potom glavom klimnu, skarletna sječiva kliznuše odozgo... rascijepiše svako meso na koje naiđoše... posebno Njeno!, što se u krznu od lasice i lisice svilo. Ponovila je još dva puta kišu od krvi, da slučajno neko ne utekne... da ne preživi.
Utvrda više nije zaudarala... tačnije, ne na kiseli kupus... već na ljudsku rasol. I ta joj je nota bolje pristajala.
Ostala je još neko vrijeme... da se oporavi... isplače... i izvrišti... a onda je sišla dolje... izgrlila mati, oslobodila je ropstva... i pustila je da se s rijekom stopi... Dok je utvrda i ta mračna šuma u talasima nestajala... noseći sa sobom uspomenu na jazbinu čovjekolikih užasa, pomisli: ,,Koliko ih još po svijetu ima, što su oteli i ostali nekažnjeni?”

* * *
Dugo nakon toga, vrijeme prođe, i ona je potom zgasnula... stara. No, bila je i ostala prva!, vele i poslednja savijačica krvi... Doduše, niko ne zna da je i poroda ostavila. Nevidljiva ostade... ali prisutna.
Zato... ako armija dođe, misleći da nisi poput svog roda... istupi, u nebo se zareci, pa izreci: Kiša, voda, rijeka... ništa od toga! Moja snaga je mač iz gvožđa tvoje krvi iskovana. I ne, nisam munja... ali za tebe biću grmljavina! Orlovi preci, rodili ste sokola! Grimizna će peći! Od svih pobjeda, moja će biti poslednja!
(Autor je književnik)