- PIŠE: BOŠKO VUKIĆEVIĆ

Neprincipijelnost i prevrtljivost su, poznato je, sastavni dio svih političkih sistema i ambijenata: nijedna zemlja nije imuna na ove pojave koje se javljaju kako u svakodnevnoj tako i u visokoj politici. Ipak, siguran sam da je današnji Montenegro apsolutni šampion i u ovoj kategoriji, jer ne postoji država u kojoj su ove karakteristike tako čvrsto usađene u samu bit političkih odnosa (poput podaničkog mentaliteta, doušništva ili,,umjetnosti” špijuniranja svega i svakoga).
Sjetimo se samo Novaka Kilibarde, koji je, opšte je mišljenje, šampion takvog dometa da ne može biti uvršten ni u jednu kategoriju. On je van svih kategorija, vanserijski igrač. Njegova nacionalna, vjerska, politička, intelektualna i svaka druga prevrtljivost su nešto nezapamćeno čak i na ovim prostorima, i nije bez razloga nazivan „najvećim prevrtljivcem svih naših naroda i narodnosti“. On je do te mjere usavršio te svoje karakteristike, da je vremenom primarni motiv njegove nedoslednosti postalo isključivo cjelivanje likova raznih moćnika, samo po sebi, dok su eventualne privilegije koje proističu iz takvog poltronizma dobile sekundarnu ulogu. Kilibarda je „top ov d top“ u ovoj disciplini.
Milo – diktator takođe je znameniti prevrtljivac. Sjetimo se njegovih izjava iz devedesetih, kao i radikalnih političkih zaokreta koji su se prilagođavali volji inostranih moćnika i tokovima novca. Ipak, postoji određena dosljednost u Milovoj nedosljednosti: vremenski interval koji protiče između raznih njegovih manifestacija prevrtljivosti i nije toliko kratak; ne može se reći da mijenja načela i mišljenja svakodnevno.
Glavešine sistemske opozicije su, velikim dijelom, takođe šampioni u ovim karakteristikama, i tipičan primjer, različit od Mila, onih koji i svakodnevno mijenjaju mišljenja. Ne treba ih ni imenovati: poslovične su postale situacije u kojima stranački lider ujutro ustvrdi jednu značajnu stvar, za ručkom krene u laganu polemiku sa samim sobom, dok uveče radikalnim zaokretom pobije argumentacije kako jutrošnjeg, tako i popodnevnog samog sebe. To su, dijelom, psihijatrijski slučajevi, iako se često iza njihove nedosljednosti ipak krije kakav finansijski interes ili privilegija.
Ipak, sve kategorije koje smo nabrojali tek su vrh ledenog brijega. Carstvo prevrtljivosti i nedosljednosti nalazi se među sljedbenicima partijskih glavešina režima i sistemske opozicije. Teško mi je da govorim o tim ljudima, mnoge od njih poznajem i bili su mi dragi. U stanju su da sopstvena politička zalaganja i načela modifikuju i za 180 stepeni, slijeću poput muva na razne vrste organskih materijala o kojima su, najčešće, još juče govorili sve najgore. Neki pođu za privilegijom, drugi se bez otpora prepuste kolotečini; tek, u ovoj kategoriji svaka priča je za sebe, i to su uglavnom tužne i mučne priče. Kada sretnu pogled lica koje je ostalo principijelno, ne mogu ga izdržati, jer u njemu vide i sopstvenu slabost. Obično se udalje, a u najgorem slučaju i zamrze prijatelja koji je ostao principijelan.
Mnogi od tih ljudi bili su mi saborci. Dante u,,Božanstvenoj komediji“ u deveti krug pakla stavlja izdajnike, a interesantno je (što u jednom tekstu analizira Mihail Litvak) da se u prvoj zoni tog kruga nalaze izdajnici rodbine, u drugoj - izajnici bliskih osoba, u trećoj - izdajnici saboraca, a u četvrtoj - izdajnici učitelja.
Na prvi pogled može izgledati nelogično da se izdaja saboraca strože kažnjava od izdaje rodbine i domovine, ali se upravo u toj postavci iskazuje Danteova genijalnost. Zaista, saborac je neko sa kim imaš zajedničku borbu, zajedničke ideje i poglede na svijet, zajedničku etiku. Što ne mora uvijek biti slučaj sa rodbinom, pa ni onom najbližom.
Što se tiče izdaje nekih mojih bivših saboraca, razočaranje uvijek postoji; ono je veliko, ali postoji i svjesnost da dobar dio njih i nijesu bili istinski saborci. Jer, da su bili, ne bi se kod njih javio naprasni zov za parama i privilegijama u okviru političkog ambijenta ili zov za uhljebljenjem, tj. za onim što je uvijek bila sušta suprotnost etičkoj misiji našeg antisistemskog pokreta,,Sloboda narodu”. Neki drugi su u pokret ušli tragajući za autoritetom, ne shvatajući da je kod nas uvijek primarna bila ideja, dok je liderstvo bilo nešto sekundarno. Naravno, izdaja saboraca ostavlja gorak ukus u ustima, ali postoji i svjesnost da na svaku izdaju jednog takvog pojedinca, kojima sam bio saborac ili učitelj, naknadno se priključi nekoliko novih, kvalitetnih, samosvjesnih i moralno utemeljenih pojedinaca. Onih koji nijesu za predaju i na prodaju. Tako da razočaranje mora biti prisutno (ljudi smo sačinjeni i od emocija), ali šteta baš i nije neka. Jer je pokret vitalan, ideje su mu jake, a slobodnu misao niko ne može uništiti.