- Pi­še: Mi­lu­tin Mi­ćo­vić

Prijatno mi je čuti od kandidata za predsjednika Crne Gore kad kažu da hoće prvo da budu ljudi. Skoro da su već takve riječi strpane u anahron rječnik i anahrone etičke postulate. Jer, ono u čemu su se utrkivali u ovim godinama skakavaca oni koji su htjeli u žarkoj želji da isprednjače ispred ljudi i naroda jeste da po svaku cijenu budu - lideri, partijski prvaci, šefovi, eksperti i slično. Otkud sad to da neko izjavljuje da hoće da bude čovjek, a ne lider, šef, ekspert i slično? Jesu li se naše uši zasitile tog rječnika, jesu li se naše oči nagledale te utakmice, gdje je sve važnije bilo nego - biti čovjek?
Velika utakmica liderstva po Crnoj Gori proizvela je veliku sitnež ljudsku, neposredno i posredno. To vidimo, ako nam oči nijesu ispale od toliko crnogorskog jada što smo vidjeli. Sad vidimo - ima mnogo bivših lidera koji su niko i ništa. Pretjerah li odmah, pretjerah? Da se ispravim. Nijesu niko i ništa, nego su manji no su bili kad su krenuli u lidersku trku. Kako su potrčali od čovjeka ka lideru, smanjivao se čovjek da bi rastao lider. A takav lider ne može dugo, ako nije potpisao jasan ugovor, da će od svog naroda napraviti ništa narod, i sluge svjetskih sila.
A kad zglajza lider (čaktaran), stado koje je bez glave išlo za njim uhvati panika, i neznanje kuda će i šta će. Ne samo to, nego više ne znaju ni ko su ni šta su. Ili prebjegnu kod kakvog drugog lidera, ili se o jadu sami od sebe zabavljaju. Sve je više takvih, jer je sve više lidera na otpadu.
Da nije Crna Gora tako mala, možda to ne bi ni vidjeli. Ali ovdje se sve vidi, i sve se uveličava da bi se vidjelo. O jadi, jadi, rekla bi moja baka. E, kuku, ljudi.
Biti čovjek -to dakle nije sasvim iskompromitovano!? U kolektivnom osjećanju ostala je neka stara i možda neuništiva cijena čovjeka i čovještva? I osjećanje da je čovjek važnije biti nego sve drugo? I da se sve drugo može kupiti, i nekako izmanipulisati uz pomoć dobrih usluga socijalne tehnologije, a čovjek, ne može. Čovjek jes‘ ili nije. Čovjek se rodi ili ne rodi. A sve što živi jedan narod, jeste pokušaj da se u njemu rodi čovjek. Ne znam šta misle o ovome naši tobože lideri. Ako o tome nešto pouzdano ne znaju, džaba im je sve drugo da znaju. Ali nemaju kad o tome da misle dok su u trci za liderstvo. A kad ih odbace u staro gvožđe, počnu tobože da misle, no kasno i prekasno. Šakama u glavu samo nije prekasno.
Jedno je reći – hoću da budem čovjek, a drugo je biti. Jedan je govorio: da sam znao koliko je teško biti čovjek, ne bih se toga poduhvatio.
Ima škola po svijetu za lidere, stručnjake, eksperte, ali nema škole gdje bi se naučilo – kako biti čovjek. Jer se čovjek rađa. A kako se to rađa čovjek ne zna niko. Niko čovjeka ne može napraviti čovjekom, ako on to sam ne uradi, uz pomoć svog čuda. Čuda života! Ali, o tome sad dosta. I malo mnogo!
Najlakše je ovima u DPS-u. Oni se ne zamaraju ovim pitanjima. Oni su ta pitanja riješili. Tako što to više nijesu njihova pitanja, ni pitanja nove Crne Gore. Nacrtano im je kakvi treba da budu. Prvo što im je nacrtano, to je precrtan čovjek. Debelim flomasterom. A iza te masne crte tek se naziru konture nečega što liči na čo‘eka. Iz Evrope su im prvo donijeli taj crtež, da ne bi trošili riječi. Proces edukacije je bio ubrzan, i to se najbolje radi sa slikovnicama. U tu vaspitnu mjeru učitan je nivo njihovog znanja i obrazovanja, i data uputstva za brzo savladavanje pojednostavljenog gradiva. Na vratima edukacionog centra piše: AKO ĆETE DA BUDETE TO, MORATE DA PROĐETE KROZ OVO. To je takozvani DRIL, ili brzo utjerivanje znanja u glavu. Samo oni mogu da znaju za ono što im je metodom drila utjerano u mozak. Taj Dril, ne podnosi nikakva druga znanja. Drilom se izgone sva druga znanja napolje kao nepotrebna i štetna. A ako nešto i ostane u drilovanom mozgu, nadrilovana znanja gaze i pljuvaju ostatak takvih nepotrebnih i štetnih znanja.
Samo pogledajte kako su krenuli da izdriluju Crnu Goru. P samo izdrilovani i predrilovani crnogorski tobože mozgovi mogu da misle – pravedno je da je Kosovo albansko. Pravedno je da Albanci na Čakoru pobiju svoju zastavu! Evo im ruka za to! Pravedno je da Amerikanci mogu na Kosovu da rade šta god hoće. Predrilovani Crnogorci su tu da im daju svesrdnu podršku. Drilovani mozak ne zna drugačije.

(Autor je književnik)