- Piše: dr Blažo Zlopaša

Svijet sve više tone u bezvrijednost i izopačenost, koje se manifestuju nasiljem i zlom, pohlepom za novcem i sljepilom vlastoljublja, ali uvijek će postojati ljudi koji će se uzvisiti, opominjati i predskazivati da ne treba ići tom stazom. Nažalost, rijetki su, ali postoje. Oni se toliko nadvise vizijom i istinom, da nije ni čudo što to gomila i vlastoljupci ne vide. Vizionari, umjesto da budu slavljeni, jer se dogodilo sve što su predviđali i na šta su opominjali, oni brzo budu zaboravljeni. Ne slučajno... Način na koji su zbog istine proganjani najviši je nivo srama za progonitelje, a najveća šteta i gubitak dostojanstva i ponosa za narod i naciju kojoj pripadaju. U tom sramnom progonstvu, zbog izgovorene istine, nedostajalo je samo spaljivanje na lomači poput Đordana Bruna. Tragična prošlost i razum, obavezuju da ova časna imena ne mogu pasti u zaborav, jer su danas aktuelnija nego u vremenu progonstva; ponovo opominju one koji slave, glorifikuju zločin, prizivajući tragičnu prošlost. Zaborav ne smije prekriti i nekadašnje progonitelje, kao i današnje vlastoljupce koji žele da Miloš i Milan odu u zaborav.
Ova dva ponosna i časna imena su Hrvat Miloš Žanko, rođen u Splitu, i Srbin iz Crne Gore Milan Bulajić, rođen u selu Viluse, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Nikšiću. Oba su doktori pravnih nauka. Miloš je u pohodu ka istini zaustavljen u Zagrebu, a Milan u Beogradu. Iako se progonstvo ova dva časna borca za istinu dešavalo krajem prošlog i početkom ovog vijeka, njihove sudbine bile su predskazane prije šest vjekova, narodnom umotvorinom, zapisane i uklesane u kamenu, manastira u Pivi: „Ako naumi istinu, budi pri konju. Ako zaželi istinu, budi na konju. Ako izusti istinu, ne uteče i krila da imaš!“. Kada je ljudska ruka uništila najljepši dar prirode i potopila jedan od najljepših kanjona svijeta, manastir Piva, pravoslavno i vjekovno kulturološko blago, izmješten je: kamen po kamen s restauriranim vjekovnim freskama. Miloš i Milan nastavili su put ka istini, stazom umotvorine Fridriha Ničea: „Sve istine koje se prećute postaju otrovne“. Nevolje Miloša Žanka počinju sedamdesetih godina prošlog vijeka sa „Dekleracijom o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika“. Miloš je tada tvrdio da je to prvi korak ka sukobima i razbijanju Jugoslavije! Na Miloša su se ustremili Slavka Dapčević Kučan i Miko Tripalo, podržani od Bakarića i Steva Karjačića i bezvrijednih ideoloških dogmatičara. Broz je na početku ćutao, ali je na kraju aminovao Miloševo progonstvo. Miloš je uporno naglašavao da to nije lingvističko, nego otrovno nacionalističko-dnevnopolitičko pitanje. Ova vizija danas se događa u Crnoj Gori kada je u pitanju dnevno-politički, a ne naučno- lingvistički prilaz srpskom jeziku. Miloš u „Vjesniku“ i „Borbi“ člancima javno osuđuje MASPOK u Hrvatskoj. Danas postoje mnoge nepobitne činjenice koje potvrđuju njegovu viziju. Ako izdvojimo samo dvije, dobićemo odgovor. U vrijeme MASPOK-a, rođeni su hrvatski premijer Andrija Plenković, a dvije godine prije njega hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. S Vladinom komisijom ozakonjuju da ustaški poklič ostane u upotrebi! A hrvatska predsjednica ovih dana pošla je još dalje. Posjetom Argentini, nekada skrovištu ustaških i nacističkih zločinaca, hrvatska predsjednica, bez ustručavanja i stida, saopštava svijetu: „Nakon Drugog svjetskog rata, mnogi Hrvati, upravo su u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdanje za slobodu hrvatskog naroda i domovine!“ Znači li to da je taj „prostor slobode“, pored Pavelića i ustaških zločinaca, našao u Argentini i Hitlerov zločinac Ajman!? Zar to nije uvreda za milione nevinih žrtava Holokausta, umorene na najzverskiji način, kakav ne pamti ljudski rod!? Da li nakon ovog skandaloznog javnog glorifikovanja zločina i zločinaca, treba da zaćuti „demokratska“ Evropa... Da li ozakonjenjem ustaškog pokliča i skandaloznim izjavama hrvatske predsjednice, Žankove riječi treba da odu u zaborav: „Domovina je moja, Hrvatska, već poodavno teško bolesna. Bolest je njezina po svemu sudeći smrtonosna, neizlječiva. Nema je, doduše, u medicinskim knjigama, niti za nju postoji latinska dijagnoza, jer se zove ustašluk, a oblik je hitlerizma, najgore zaraze minulog vijeka. I dok su se brojne evropske zemlje, zaražene tim bjesnilom (uključujući i Njemačku gdje se bolest najžešće javila), kako-tako, uz velike napore i odricanja nekako riješile otrova, moja je domaja podlegla. Ako danas, naime, u njoj imade nečeg notornog i nespornog, onda je to na prvom mjestu ustašluk-velik, veći i najveći, malen, manji i najmanji. Ne može to zanijekati, osporiti, ni najbrižniji među njenim braniteljima, jer su simptomi bolesti vidljivi na bezbrojnim mjestima i ne mogu se prikriti. I ja sam svakako, pored drugih autora, iz mnogo razloga (da ih sad ne navodim) pozvan da o zlu svjedočim. Star sam čovjek i nisam siguran da ću doživjeti dan kad će se o tome slobodno i razumno vjećati na nekom nepristrasnom međunarodnom forumu, pa stoga pišem još dok mogu o sadašnjoj fazi oboljenja, dok se tekstovi o prijašnjim oblicima tragedije mogu pronaći u mojim knjigama i drugim spisima. Stariji svjedoci su već pomrli ili odavno zašutjeli, a oni rijetki, još živi i kadri da o zlu govore, teško se odlučuju da prozbore. Bilo iz staha (a bilo je i ubijenih svjedoka) ili iz zlovolje, zašto da troše riječi zarad uzaludne rabote?“
Zar ima nešto sporno u ovim riječima dr Žanka, a da danas nije aktuelno!? A šta bi sve napisao časni Miloš Žanko da je doživio Tuđmanove zločinačke akcije „Bljesak“ i „Oluju“ i šta bi sve napisao o Tuđmanovom „djelu“ koje se danas glorifikuje!? Postoje časni Hrvati koji neće ćutati o zločinima i revitalizaciji ustašluka čiji su predvodnici Lordan Zafranović, Igor Mandić, Žarko Puhovski, Hrvoje Kasić i drugi. Sedam puta tražio je dr Miloš Žanko prijem kod Broza, nikada nije bio primljen. Mnogo puta sam sa ovom ljudskom i naučnom veličinom šetao Dunavskim kejom, slušajući tužne i jezive prećutane istine. Prisustvujući njegovoj kremaciji na Novom groblju u Beogradu, ostajem u uvjerenju da ovakve časne ljude treba slijediti, uprkos velikoj cijeni stradanja.
Drugo časno ime je Nikšićanin, profesor dr Milan Bulajić, čije naučno djelo ne dozvoljava da bude zaboravljeno. Žanko je proganjan u Brozovo vrijeme, a Bulajić u Tadićevo. Bulajićevo progonstvo u Beogradu bilo je primitivnije i brutalnije. Doktor pravnih nauka, diplomata svjetskog nivoa i glasa i istoričar bio je cijenjen u svijetu zbog svog naučnog istaživačkog rada o genocidu. Bio je porotnik na suđenju u Jerusalimu zločincu Ajmanu. Prvi je 1959. otkrio gdje se nalazi ustaški ministar zlikovac Artuković i tražio njegovo izručenje. To je učinjeno tek 37 godina kasnije, kad je izručen kao oronuli i izlapjeli starac. Da farsa i lakrdija ovog suđenja u Zagrebu bude veća, Bulajićev zahtjev kao porotnika- prijatelja suda da se Artukoviću sudi za genocid, odbijen je. Sudilo mu se, samo za ubistvo jednog čovjeka, dr Vidića iz Sremske Mitrovice, ministra zdravlja u Kraljevini SHS. Bulajićevo naučno djelo „Ustaški zločini genocida“ i „Uloga Vatikana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, objavljeno u četiri toma, na više od pet hiljada strana, validan je dokumenat o stradanju Srba, Jevreja i Roma. Javno je isticao i zamjerao Borisu Tadiću što je izjednačavao zločin u Srebrenici sa Jasenovcem i svim stratištima i progonima Srba u NDH! Kada je Bulajić krenuo da naučno istražuje zločin u Srebrenici, sustigla ga je kletva uklesana u kamenu Pivskog manastira. Kancelarija u Muzeju genocida decenijama je bila njegovo radno mjesto u kom se nalazila njegova naučno-istaživačka dokumentacija. Jednog dana nije mogao da otključa vrata kancelarije. Brave su bile izmijenjene! Pozvao je dežurnog službenika obezbjeđenja da mu objasni šta se desilo... Odgovor je bio zapanjujući:,,Gospodine profesore, naredili su kada dođete da pozovem policiju!“ Policija je došla, otključala kancelariju i saopštila mu brutalnu naredbu: „Gospodine Bulajiću, možete uzeti samo vaš laptop!“ Otišao je tužan i ponižen, naučnik, istoričar i diplomata svjetskog ugleda, iznad svega častan čovjek i borac za istinu. Nedugo, (2009) od muke je preminuo. Njegovu smrt hrvatski mediji objavili su kao veselu vijest. Bulajić nije krio aktere zapanjujućeg progonstva: Tadićeve „žute demokrate“, imenujući glavnog izvođača „prljavih radova“ izvjesnog Žarka Koraća. Porodica je željela da otvori muzej genocida u rodnim Vilusima, donijeli su obilnu dokumentaciju, ali nijesu naišli na razumijevanje crnogorskog režima.
Vrijeme neće dozvoliti da imena i djela Miloša i Milana odu u zaborav, jer su tvrdili isto: „Nekažnjen zločin veći je od učinjenog zločina!“