-Piše: Milan Mišić

„Razum je oduvijek postojao, ali ne uvijek u razumnoj formi”, citat je koji se pripisuje Karlu Marksu, njemačkom filozofu, istoričaru, sociologu, ekonomisti, novinaru i najuticajnijem teoretičaru revolucije dosad, čiji je 200. rođendan (5.maj) obilježen mnogim esejima kojima je zajedničko da je ”bio u pravu” - da su njegove dijagnoze o kapitalističkom društvu relevantne i danas.
Da je dalekovid bio i njegov pomenuti citat pokazalo se i prošle nedjelje kada je američki predsjednik Donald Tramp raskinuo nuklearni sporazum sa Iranom i time najveću svjetsku silu oslobodio obaveza iz multilateralnog dokumenta čiji su potpisnici još i Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i EU.
Ako je u tom raskidu bilo nekog razuma, on je znan samo Trampu i spoljnopolitičkim jastrebovima u njegovom okruženju: svi drugi su jednodušni u stavu da je svijet poslije toga manje bezbjedno mjesto nego što je bio.
Obraloženje koje je stiglo iz Bijele kuće glasilo je da je taj sporazum loš, ali Tramp je ostao bez riječi kad ga je jedan američki novinar upitao kako će ovaj raskid povećati bezbjednost Amerike, kada je jedan od najvjerovatnijih scenarija za ono što će uslijediti – novi američki rat na Bliskom istoku, u okolnostima kad nije dovršila ni davno započete stare ratove.
Zasad je sigurno da je ovaj potez kapisla višestrukih kriza, od kojih je najupadljivija ona u transatlantskim odnosima. Najavljena je u zajedničkoj izjavi njemačke kancelarke, francuskog predsjednika i britanske premijerke, koji su podsjetili da je rečeni sporazum (potpisan 2015.) jednoglasno odobrio Savjet bezbjednosti i da kao takav „ostaje obavezujući pravni okvir za rješavanje sporova oko iranskog nuklearnog programa”.
Time je ne baš uvijeno rečeno da je SAD, a ne Iran, strana koja ga krši, a još važniji dio ove poruke Merkelove, Makrona i Tereze Mej je da će se njihove zemlje sporazuma pridržavati, kao i da će u to nastojati da ubijede i Rusiju, Kinu i, naravno, Iran. Uprkos Trampu, i baš zbog njega.
Mediji su ukazali da je ovo najdrastičnije razmimoilaženje u transatlantskoj alijansi od njene pobjede nad Hitlerom i da nikad ranije njen predvodnik, američki predsjednik, nije u ovolikoj mjeri ostao izolovan i tako izričito okarakterisan kao međunarodni prestupnik.
Zašto je Trampu ovo bilo potrebno, kakva je njegova računica i šta su mogući, a šta vjerovatni ishodi?
Najprije, ovo je bilo jedno od njegovih predizbornih obećanja, ali su kako stvari stoje, i motivi i obećanje i njegovo izvršenje veoma malo zasnovani na nekoj strateškoj viziji, a u mnogo većoj mjeri na Trampovoj sujeti. On, naime, ne krije da ne podnosi svog prethodnika Baraka Obamu i da je dobar dio njegovog predsjedničkog programa zasnovan na želji da poništi ono što mu je u nasleđe predao prvi crni predsjednik SAD.
Neki Trampovi savjetnici su, doduše, uvereni da se i bez rata, samo žestokim prijetnjama i pooštravanjem sankcija, može iznuditi promjena iranskog teokratskog režima (što se u Vašingtonu priželjkuje još od iranske revolucije iz 1979), mada iskustvo skorašnje istorije govori da je ovo samo mogući uvod u još jedan ”glupi” i sasvim nepotreban američki rat, sličan onom sa Irakom, i u novu svjetsku krizu u kojoj ne može da bude pobjednika, ali će prozvesti mnogo ”kolateralne štete”.
Stvorena je dakle situacija u kojoj je Tramp protiv svijeta, a svijet (sa malim izuzecima – ovo zaoštravanje podržali su Izrael i Saudijska Arabija) protiv Trampa. Pri čemu će svijet manje nauditi Trampu nego Tramp svijetu.
Protivljenje Evrope raskidu sporazuma sa Iranom je bezzubo: ona je u tolikoj mjeri zavisna od Amerike – bezbjednosno, ekonomski i politički – da joj ne može ništa; prije ili kasnije moraće da ”legne na rudu”. Praktično svaka evropska multinacionalna kompanija moraće da prekine ili da drastično smanji svoje poslovanje sa Iranom, jer je svestrano povezana sa američkim dobavljačima i američkim bankama.
Iran neće pasti na koljena – jedan od rezultata nove krize je porast cijena nafte koju će svakako nastaviti da kupuju dvije njegove velike mušterije, Kina i Indija. U Teheranu se međutim već vaga šta je sa stanovišta nacionalnoih interesa isplativije: da zemlja ostane vjerna slovu sporazuma i nastavi da „dijamante trampi za čokoladu”: obuzdava svoje nuklearne ambicije i zauzvrat dobija skromnu ekonomsku pomoć - ili da najuri međunarodne inspektore i sprintom krene do osvajanja tehnologije izrade nuklearne bombe. Imajući prije svega u vidu respekt koji odnedavno iz Vašingtona dobija mnogo manja i zaostalija Sjeverna Koreja, pošto je prije toga ubjedljivo pokazala snagu svojih nuklearnih dijamanata.
Amerika je, ukazuju i mnogi tamošnji eksperti, povukla najgori spoljnopolitički potez od invazije na Irak. Ostaje da se, između ostalog, vidi i koliko će iranski primjer zaplašiti ili ohrabriti Kim Džong Una, koji tek treba da sklopi sjevernokorejsku nuklearnu pogodbu s Trampom.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)