- Pi­še: Če­do­mir An­tić

U Vašingtonu su se predstavnici zapadnih sila okupili kako bi, između ostalog, dogovorili taktiku oko konačnog sporazuma između Srbije i otete pokrajine Kosovo. Snažna baražna vatra Vučićevog medijsko-propagandnog aparata, jača od sovjetske vatrene stihije pred Berlinom 1945, započela je pripremu za konačno sluđivanje srpskog naroda. Sve ide dobro i sve je po ko zna koji put stavljeno u pogon kako bi beogradske vlasti iz svega izašle čak i jače i popularnije.
Kao prvo, narodu treba objasniti da bi ga Vučićev režim najradije vodio u veliki i strašni, ali trijumfalni svjetski rat. U tom ratu pobijedile bi Ruska Federacija, NR Kina, Indija i Brazil, zajedno sa Srbijom. U njemu, najtežem i najkrvavijem u istoriji, svi bi mnogo postradali, posebno bi velike bile žrtve blagočestivih i martirskih porodica prvih ljudi srpskog režima (kao i uvijek dosad, uostalom), ali bi svi obični građani, posebno oni sa malim penzijama, ostali dobro, zdravo i na broju. Možda bi, ali samo možda, patili kao ono oko Đokovića (koga smo čim je počelo da ide malo lošije svi zaboravili i još smo ljuti na njega), pa bi bilo neophodno nekada ustati noću i gledati prenos neke velike pobjede naše flote u Karipskom moru ili pješadije prilikom iskrcavanja u Sjevernoj Karolini. Ali kad smo mogli za jednog preplaćenog tenisera, možemo toliko i za naše pobjednike, koji će nam poslije omogućiti platu iznad 500 i penziju iznad 300 eura... Niko, međutim, ne želi rat, osim lude opozicije koja bi ga iz inata prema teškom geniju Aleksandru Vučiću svakako izgubila. A možda ne dogovorimo sve kako treba, pa se rat malo oduži, a strane investicije prekinu i šta bismo onda...? Prema tome, tu su dvorski opozicionari na desnici zaduženi za pljuvanje parlamentarnih gostiju i cijepanje stranih zastava, kao i njihovi drugosrbijanski blizanci koji bi, osim da služe Vučića, voljeli da Beograd bude podijeljen na hrvatsku i albansku okupacionu zonu. Svi oni zajedno gade narodu sve što nije i ne predstavlja Vučić. No, da ne bude zabune, u ovim ključnim momentima za pregovore mi smo pokazali zube. Jesu srpski poslanici u Prištini omogućili izbor i Tačija i Haradinaja, i tačno je da je Vučić briselskim sporazumima omogućio da „Republjik Kosova“ integriše Srbima naseljeni sjever pokrajine, kao i da se međunarodno dodatno afirmiše. Omogućili smo prijem republjike u Međunarodni olimpijski komitet, ali sada PRINCIPIJELNO ne dozvoljavamo kosovskim rukometašima da dođu u Srbiju, a nije nam draga ni posjeta parlamentaraca skupštine u kojoj sjede i Vučićevi podrepaši i slugeranje izabrane uprkos bojkotu kosovskih izbora od strane većine Srba.
Sve to, međutim, na stranu, kad je Vučićev režim dokazano patriotski, ko još normalan može u njega da sumnja? I to nije dovoljno. Američki ambasador je spomenuo pitanje medijskih sloboda u Srbiji, a dežurni rodoljub u Vladi, ministar odbrane Aleksandar Vulin odgovorio mu je direktno i po imenu. Ambasador Kajl Skot uzvratio je, vjerovatno uvjeren da je u okviru njegovih ingerencija i da bude najbolji građanin naše zemlje, aludirajući da je Vulin korumpiran. Uopšte, kod nas se odavno zna sve, osim što nije jasno ko je veća budala. Čini mi se da ih iz SAD i EU kod nas uporno i sistematski već decenijama izvoze.
I da stvari ne ostanu na tome, pošto su pregovori ozbiljni i Vučić očigledno nije spreman da rizikuje s prihvatanjem modela „dvije Nemačke“ i faktičkim bezuslovnim priznanjem nezavisnosti Kosova, potrebno je još mamaca i „varalica“ za neobaviještene i dokone birače. Dok naš predsjednik, svjestan da Srbima na KiM čak nije ponuđen ni najniži stepen političke autonomije, moljaka bilo kakvu razmjenu teritorija kako bi narodu objavio da je sačuvao bar djelić svete zemlje i na njega vratio Vulinove divizije, dosjetio se da bi mogao da otvori pitanje antifašizma. Vulin – taj prononsirani neokomunista, julovski kadar čije je zanimanje i obrazovanje nepoznato javnosti, ali je sigurno da ni vojsku nije služio – poslao je predstavnike Vojske Srbije da na više mjesta polože vijence povodom Dana pobjede. Jedna grupa otišla je i na Ravnu goru. I dok se svi bave time, umjesto Vučićevim vapajima o tome da „očekuje nešto zauzvrat“ ako prizna nezavisnost Kosova (za šta se polažući predsjedničku zakletvu zakleo da neće nikada učiniti), Vlada ćuti i čak čujemo tvrdnje da su ovi vojnici tamo otišli samovoljno.
I na kraju će posilni crvenog vojvode Šešelja možda još i kazniti predstavnike srpske vojske novčano ili degradacijom. Uprkos činjenici da su četnici Dragoljuba Mihailovića bili antifašisti i borci protiv nacizma i fašizma, što dokazuju tvrdnje Himlera iz 1942., Hitlera iz 1944, odlikovanja predsjednika SAD Trumana iz 1948. i Džordža Buša Mlađeg iz 2005. godine, političko opredjeljenje većine strijeljanih talaca u Srbiji do 1944, broj uništenih neprijateljskih vozova i spašenih savezničkih pilota i vojnika (524 !)... U krajnjoj liniji 2004. Narodna skupština Srbije priznala je ravnopravnost partizanskim i četničkim veteranima. Prije dvije godine general Mihailović je konačno rehabilitovan...
Međutim, kako rehabilitovati Vučića i Vulina kada niti su nevini, niti su spremni da se promijene?!
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)