- Piše: Ilija Malović

Posmatrajući društveni milje Crne Gore, najviše upada u oči hronično odsustvo socijalnog samopouzdanja među pripadnicima radničkog društvenog sloja. Kod ovih ljudi ne postoji uvjerenje da se trenutna političko-ekonomska situacija može skorije promijeniti, nema jasnog i organizovanog otpora novoj crnogorskoj buržoaziji. Ne samo da nema vjere u mogućnost ekonomskog napretka, već su se pripadnici radno aktivnog sloja društva navikli i saživjeli sa svojom bijedom. Ako je ovo društveno relevantan trend, a ne pojedinačno mirenje sa sudbinom, onda sociologija govori o razvijenoj kulturi siromaštva. Ovaj je trend karakterističan za sve zemlje bivše Jugoslavije. Ipak, čini se da je Crna Gora najbolji primjer razvijene, duboko racionalizovane i teško promjenljive kulture bijede.
Sam termin kultura siromaštva skovao je Oskar Luis, američki antropolog, koji je još krajem pedesetih godina prošlog vijeka razvio teoriju o specifičnom načinu života pripadnika nižih društvenih slojeva portorikanskih i meksičkih favela. Luis je opisivao specifičan duh koji se razvio u društvenim uslovima nemaštine, nezaposlenosti, visokog stepena korupcije i kriminala, elitizacije ili propadanja gradskih kvartova.
Siromaštvo determiniše i određene karakteristike u ponašanju koje su često upravo suprotne od ekonomskog interesa siromašnih ljudi. U Crnoj Gori možemo primijetiti upravo ovo, na prvi pogled, paradoksalno ponašanje. Pojam kulture iliti potkulture siromaštva može nam pomoći da objasnimo kako je moguće da nekadašnji industrijski centri Crne Gore masovno glasaju upravo za grobare te industrije, kako gradovi koji su imali desetine hiljada radnika politički podržavaju strukturu koja ih je ekonomski unazadila.
U poslednje tri decenije ništa nije očiglednije od kulturnog i socijalnog propadanja crnogorske radničke klase. Na kolektivnom nivou ovaj sloj je društveno neintegrisan do nivoa gdje se može govoriti o društvenoj segregaciji. Male plate, hronična nezaposlenost, rad na crno, potpuna izdvojenost iz šireg ekonomskog sistema. Nešto malo poslova koji postoje na tržištu više su opsluživanje sumnjivih ekonomskih djelatnosti elite nego radna mjesta sa perspektivom.
Siromaštvo u Crnoj Gori više nije pitanje samo ekonomske oskudice, ono je planirani program koji sprovodi vladajuća politička elita u cilju održavanja stanja gdje se većina građana čini trajno zavisnim od socijalne pomoći, kredita, milostinje, koje uvijek zavise od volje birokratije povezane sa strankom na vlasti. Ovdje se desetine hiljada ljudi lišava bilo kakve perspektive, oduzima im se socijalno samopouzdanje i vjera da bi u nekom trenutku, zahvaljujući svojim kvalitetima, mogli da poboljšaju svoj ekonomski položaj.
Ovo konkretno znači da se krug siromaštva u Crnoj Gori obnavljao i reprodukovao kroz vrijeme da bi se došlo do paradoksalne i na prvi pogled neshvatljive situacije: što je narod siromašniji manje je sklon promjenama. Takođe, kroz usvojene kulturne obrasce siromaštine društvom se širi osjećaj nemoći, a populacija postaje sklona zatvorenosti i razvija visoku toleranciju prema dosadi.
Kulturu bijede podržava i socijalna i geografska izolovanost koja stvara unutrašnje otuđenje, ali i otuđenje od prijatelja, rodbine, poznanika i kolega. Može se slobodno reći da je stvaranjem privatne države u Crnoj Gori trijumfovao provincijalizam i zatvorenost. Provincijalizam je bitan stub stvaranja novog identiteta, novog jezika, nove istorije. Ta i takva kultura i istorija insistiraju na razlikama, ne na zajedništvu sa sličnima, temelje se na iskustvima manjine, ohrabruju otuđenje, mržnju i osjećaj ugroženosti. Sve ovo dovodi do manjka informacija, osjećaja straha i bespomoćnosti prema autoritetu vladajuće partije. Posledica svega pomenutog je idolopoklonstvo, nespremnost na pobunu, zadovoljstvo trenutnim stanjem. Takođe, racionalizuje se sopstveni položaj i preuveličavaju ekonomske mrvice dobijene sa stola nove elite.
Izlazak iz vrtloga koji stvara kultura siromaštva u Crnoj Gori neće biti lak zadatak, prije svega zbog činjenice da je vladajuća partija sa svim svojim strukturama životno zainteresovana da se ovo stanje ne promijeni. Država je izuzetno surova prema postojećim političkim partijama i pokretima koje u svom programu imaju radikalniji otklon od ekonomsko-političke građevine koju je sazidala vlast.
(Autor je sociolog)