-Autor: Berni Sanders

Prošle nedjelje Donald Tramp je povukao jedan od najopasnijih poteza od kada je postao predsjednik SAD: izašao je iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), poznatog i kao Iranski nuklearni sporazum. Tom odlukom je poništio višegodišnji teški rad naših diplomata, koji su uspjeli da ustanove izuzetno strog skup ograničenja i inspekcija kao garanciju da Iran neće napraviti nuklearno oružje. Istovremeno, Tramp je zalupio vrata pred ranije izglednom mogućnošću detanta između Irana i SAD.
Važno je razumjeti da JCPOA nije samo sporazum između SAD i Irana. To je sporazum sklopljen i s našim partnerima iz grupe P5+1 – Velikom Britanijom, Francuskom, Kinom, Rusijom i Njemačkom. A podržao ga je i Savjet bezbjednosti UN. Trampovo povlačenje dodatno pojačava napetosti u odnosima s našim najvažnijim demokratskim saveznicama Francuskom, Velikom Britanijom i Njemačkom. Te zemlje i dalje podržavaju sporazum i uporno ponavljaju da je on u najboljem interesu za njihovu sopstvenu nacionalnu bezbjednost.
Tramp je takođe odbacio i savjete svojih bezbjednosnih zvaničnika – generala Džozefa Danforda i ministra odbrane Džejmsa Matisa. Njih dvojica su više puta ponovili da je ugovor u nacionalnom interesu SAD. Mnogi profesionalci širom svijeta iz oblasti ograničenja nuklearnog naoružanja i nacionalne bezbjednosti slažu se sa ovom procjenom. Kao i u slučaju klimatskih promjena i povlačenja iz Pariskog klimatskog sporazuma, Tramp je izabrao da ignoriše stručni konsenzus i svrstao se uz jednu malu ideološku frakciju. Posledice te odluke će biti katastrofalne po globalnu bezbjednost.
Izlazak iz JCPOA ozbiljno šteti i američkoj sposobnosti da dogovori buduće sporazume o zaustavljanju širenja nuklearnog naoružanja, recimo sa Sjevernom Korejom. Zašto bi bilo koja zemlja potpisala jedan takav sporazum sa SAD i pristala na ozbiljne ustupke koji se od nje time zahtijevaju, ako smatra da nepromišljeni američki predsjednik može za par godina da odbaci sporazum?
Da se razumijemo, nema sumnje da je iranski režim uključen u mnogo toga lošeg – podržava Asada u ratu protiv sirijskog naroda, kao i nasilne ekstremističke grupe poput Hezbolaha u Libanu i Hamasa u Palestini, a krši i ljudska prava u samom Iranu. Međutim, ako smo iskreno zabrinuti zbog tih iranskih politika, a ja jesam, izlazak iz nuklearnog sporazuma je najgori mogući potez. Poslije toga biće mnogo teže suočiti se sa svim ovim problemima. Nažalost, kada je Tramp objavio svoju odluku nijesmo od njega čuli nikakvu strategiju, već samo uobičajeno hvalisanje.
Samohvalisanje i ponižavanje Irana nijesu put u bolju budućnost. Moramo razgovarati sa iranskom vladom ne bismo li uspostavili bolji odnos sa iranskim narodom i oblikovali konstruktivniju ulogu koju bi Iran mogao igrati u regionu. Trampov pristup sve to otežava. On je već ojačao tvrdolinijaše unutar iranskog režima, koji se ionako osjećaju udobnije kada je Amerika neprijateljski nastrojena prema Iranu, nego kada se ponaša razumno i miroljubivo.
Poslije 17 godina rata u Avganistanu i 15 godina rata u Iraku, američki građani ne žele da budu umiješani u još jedan rat bez kraja na Bliskom istoku. Oni ne žele da budu uvučeni u regionalni sukob između sunita i šiita, Saudijske Arabije i Irana. Ali strahujem da će upravo to biti ishod Trampove politike. Svakoga ko je sklon da odmahne rukom na ove strahove podsjetio bih da je Trampov novopostavljeni savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton prije par godina napisao članak pod naslovom „Da bismo spriječili iransku bombu, moramo bombardovati Iran“. Utisak je da izlaskom iz nuklearnog ugovora i objelodanjivanjem namjere da pojača konflikt, Tramp i njegova administracija pripremaju izgovor da učine upravo to.
Treba se podsjetiti da put ka ratu u Iraku nije počeo iznenada 2003. Taj rat se pripremao mnogo godina, odlukama koje su u trenutku kada su donijete izgledale relativno nevažno, ali koje su na kraju dovele do najgore spoljnopolitičke brljotine u istoriji naše zemlje. Rat u Iraku je imao ogromne posledice koje nijesmo predvidjeli i sa kojima još uvijek nijesmo uspjeli da izađemo na kraj, niti ćemo to uskoro uspjeti. Zapravo, jedna od tih neočekivanih posledica bilo je i osnaživanje uticaja Irana u Iraku i na drugim mjestima širom regiona.
Naivno je misliti da probleme koje smo izazvali upravo nepromišljenom upotrebom sile možemo riješiti na isti način. Međutim, Trampov ratoborni prošlonedjeljni govor jasno je usmjerio američku politiku ka istom onom cilju koji je ležao u osnovi rata u Iraku – promjeni režima. Pravo američko vođstvo i prava američka moć ne ogledaju se u našoj sposobnosti da dižemo stvari u vazduh, već u sposobnosti da povežemo sukobljene strane, izgradimo međunarodni konsenzus oko zajedničkih problema i zatim mobilišemo taj konsenzus da se ti problemi i riješe. To je ono što smo učinili kada smo potpisali JCPOA. Nažalost, predsjednik Tramp je sada izabrao da povede našu zemlju drugim, znatno opasnijim putem.
Preveo: Rastislav Dinić
Peščanik.net