-Piše: Vukić-Garo Brajković

Stolica vjekovna suđenica čovjeku, stolica i pođenica i pratilja čovjeka. Sa stolicom se čovjek našao i uvijek i stalno se prate, zajedno su i najčešće su jedno. Stolica suđenica snađe čovjeka i kuda god pođe stolica ga ne pušta. Nikada čovjek stolici nije pobjegao i ne može ni pobjeći ni uteći, i nigdje bez stolice ne može se snaći. Niko ne zna je li stolica starija od čovjeka, il‘ je čovjek mlađi od stolice, da li su kojim slučajem ujedno rođeni i stvoreni. Ne zna niko je li stolica sluga čovjeku i niko ne zna je li čovjek posluga kod stolice, niko ne zna đe se i kada nađoše, a kako uistinu put i putovanje snađoše. Stolica svepratnica, čovjeka šalje na sve strane svijeta. Od kad je svijeta ne pušta čovjeka danima, godinama. Vjekovima u istinu i svijet dođe i jadikovniku, dođe i viđa se čudo svakodnevno. Svijet je jedno sa stolicom koja čovjeka jede. Ne zna se zašto je tako i da drugačije ne može da bude, čovjek od stolice se ne odmiče, a za stolicu radi i zbog stolice čuda čini i zla učini. Može da bude da je stolicu neko čudovište smislilo, stvorilo i u svijet za čovjeka zapučilo, zakači čudo čovjeku stolicu i s čudima u batrganju vijek vjekuje kod vjekovanja, kod vijeka čovjek je u neredu, u premetačini, kod otimanja zemaljskim putevima skladnost smirenja, đe je svaki put otvoren za putnika i svaki čovjek je sa stolicom za putovanje pripreman, kod puta u putovanja na korak je došao u stope kod kojih su sveputi preslikani i kod linija pokaznica upisani. Kod stolice je čovjek, kod čovjeka je tijelo u kožu obučeno u kazanice linije glave, u kazanice čela isprepletanih linija. A kod ruke, ljevice i desnice, u putevima pokazna linija vodi svijet u pristanište luke vječitog putnika, luke vjetrova, kod obrazišta valova, kod pjene, pjene obrozja gdje i prohuji u ništa i prođe ništavilu bezobrozja i dolazi ništa kod ništa i u ništa bi ništa i od ništa ne bi ništa. Od ništa ostaje ništa, tako je to, kada je za ništa vezano ništa. Kod ništa se nema šta vezati i nema ni oduzeti. Ništa je uvijek bilo ništa, kod ništa je uvijek ostalo ništa. Kod ništa, ništa dolazi, ništa je kod ništa uvijek ništa, od ništa nema šta da pođe, od ništa je ništa, od ništa se put ne gradi u svevijeku, od ništa ne biva nešto, kod ništa nema staništa, kod ništa ne biva počivališta, od ništa nema dobra za čovjeka, od ništa nema srcopjeva. Kod neglasja riječi nema. Srcapjevanje treba čovjeku, čovjeku treba toplo srce, od srca svuda je dobro, bez topla srca čovjek niđe neće stići. Stolica ne može bez čovjeka, sa stolicom se samo neće stići do sreće i dara. Ispred predvorja čovjeka stolica ćuti i čeka. U sastanište vjekovno, stolica je došla sa čovjekom. A čovjek će i dalje ostati kod sebe i kod stolice, a za to ostajanje plati stolici oslonac i spasiće sebe i opstanak boljeg i melemnijeg svijeta.

(Autor je pjesnik)