- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Koliko može biti homoseksualaca u Crnoj Gori? Statistike koje su sprovedene ili možda konstruisane u Evropskoj uniji govore o oko 10 odsto stanovništva svijeta. Ostale procjene se razlikuju, mnoge iznose radikalno niže procente. I uprkos tome što je za afirmaciju prava homoseksualaca više zainteresovana ambasada SAD nego bila koja, pa čak i demokratski izabrana ustanova Crne Gore, Nacrt zakona o životnom partnerstvu osoba istog pola pošao je putem Skupštine Crne Gore.
Naravno da su privatni život i sva lična opredjeljenja u modernom društvu stvar izbora. Prirodno da bi, ako je njihova odluka da žive zajedno, osobe istog pola trebalo da imaju ista prava kao i drugi bračni parovi. Samo se postavlja pitanje da li u ime slobode uspostavljamo novu diktaturu?
Pokazalo se da je u SAD i dijelu Evropske unije pitanje prava pripadnika tzv. LGBTKU populacije u stvari ultimativna granica slobode. Ko postigne da im omogući ista ili, ako je moguće, veća prava nego u državama Zapada, smjesta je tretiran kao moderan, sloboduman i integrisan u krug uspješnih država. Kao što su lokalne Norijege i možda buduće carske Bokase na Balkanu, ali i u drugim sličnim krajevima svijeta, dobro razumjeli – afirmisana prava homosekualaca su nešto kao najbolji antiradarski sistem. Baš kao džoker u kartama. Sa takvim adutom posle možeš mnogo toga lošeg, prljavog i autoritarnog da uradiš, a neki će nesposobni, naslijeđeno prebogati dekadent u Briselu ili Vašingtonu samo odmahnuti glavom i reći: „Šta da se radi... Mora tako! On je tom narodu donio modernost koja im je toliko potrebna. Naravno da se, što bi rekao veliki filozof iz Srbije Čedomir J. Jovanović (inspirišući i samog Ž. P. Sartra), tako nešto mora raditi ne vodeći računa o „prljavim rukama“...
Taj budući totalitarizam, zasad tek u povojima, bilo je moguće naslutiti u Beogradu kada se jedan ministar u vladi Ane Brnabić usudio da kritikuje odluku da u nastavni materijal bude uključena hrvatska slikovnica koja promoviše istopolne brakove. Premijerka, najpoznatija po tome što je homoseksualka, smjesta mu je odgovorila. Oštro, netrpeljivo – kako se i odgovara zatucanim fanaticima i pronosiranim fašistima koji negiraju osnova ljudska prava. Pošto SNS još uvijek u Srbiji nije uveo totalitarni režim, već se i dalje bore sa demokratskim ustanovama, dvije su ministarke pomislile da mogu ovaj ispad premijerke da iskoriste kako bi joj oslabile položaj i time se okoristile. Na burnoj sjednici Vlade ove dvije karijeristkinje sasvim su učeno i potpuno elokventno podsjetile svoju predsjednicu na ideal slobode govora, kao i na činjenicu da istopolni brakovi u Srbiji nijesu regulisani zakonom. Čak i da jesu, kakav je to presedan da o jednom zakonu nije moguće raspravljati. Premijerka je poslije izjavila da joj je to bio najteži dan u životu. Predsjednik Vučić je rekao da stoji iza premijerke, a kome se nešto ne sviđa može i da izađe iz Vlade. Za raziku od slikovnica koje nijesu izašle iz štampe. Neki je problem oko prevoda, sigurno. Kako prevesti ime „Roko“ na srpski?! To bi mogao samo najveći srpski filolog Aleksandar Vučić, ali nije u prilici pošto glumi sve stubove vlasti u državi.
U Crnoj Gori su mnogo mudriji... Nema tu šta da se raspravlja. Nacrt je tu... Šta god ko rekao neće ga ni saslušati, a kamoli poslušati. Za razliku od,,divljih‘‘ Slovenaca, u Crnoj Gori referendumi su tu samo da potvrde ranije donesene odluke. Ako i treba da se raspišu, bez obzira na dokazanu sposobnost režima da falisifikuje narodnu volju, to ne treba raditi prije nego što EU omogući stoprocentno povećanje plata i penzija ili bar ne stavi Srbiju pod neke, makar i privremene i besmislene, ali ipak prave sankcije.
Premijer Duško Marković, suvi genije na jednom prilično vjetrovitom i vlažnom mjestu kakva je vlast, reče kako je 2006. Crna Gora prvi put u istoriji izabrala mudro... Tako je, sve su to ranije bili neinteligentni ljudi bez mudrosti, te vladike, kneževi i jedan kralj... Samo su Milo i Duško mudri... A valjda i onaj, kako se ono zove, profesor i poslanik, što ne piše crnogorskim jezikom, ali već decenijama davi čitaoce,,Svedoka‘‘ u Srbiji...
I ta, po prvi put pametna, vlast u Crnoj Gori kupila je sada džokere koje pokazuje Briselu i Vašingtonu. Srba u Crnoj Gori ima svakako više nego homoseksualaca. Pritom, drugi narodi uživaju puna prava, koja su samo Srbima uskraćena. I biće uskraćena i dalje. Dok prof. poslanik tvrdi da je Crna Gora 1918. godine okupirana – što se odnosi i na većinski srpsku Boku koja je prema njegovom mudrom mišljenju, vjerovatno do 1918. bila slobodna i u Evropskoj uniji; predsjednik opštine Pljevlja najavljuje promjenu naziva glavne ulice u tom gradu. Očekivano, u većinski srpskim Pljevljima poslije dolaska DPS-a na vlast ne može biti mjesta za bilo šta što je srpsko. Pa ni za ulicu kralja Petra Prvog Oslobodioca, čija je vojska dvaput oslobodila taj grad i čiji preci potiču upravo sa sjevera današnje Crne Gore. Toliko je Đukanovićev funkcioner siguran u svoju odluku da ju je zavio u oblandu rekonstrucije centra grada i sakrio je iza mnoštva drugih formalnih i tehičkih promjena...
Đukanović bi trebalo da zna da kada sloboda dolazi ona stiže svima podjednako. Slobode i prava ne donose oni koji su na njihovom gaženju postigli sve u životu.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)