-PIŠE: Vuk Vuković

Između nas i svijeta nalazi se ekran (anti-interaktivni model, stožer realnosti koja se vječno ponavlja u istom, to je mrtvorođeni blizanac, bijeli otisak i pusti odraz), i jedini realni događaj kojeg bilježimo jeste terorizam: napad na samo jezgro nerealnog kojim smo obavijeni, ispod kupole-kontrole koja sve laboratorijski presađuje, kozmetički dotjeruje i kompjuterski dematerijalizuje; ljubav se preselila u sjećanje na doba ranog romantizma (kad još uvijek anatomija nije bila nametnuta kao sudbina i istina, kad hemija ne bijaše lučenje iz kojeg cvjeta san o Drugom, itd.), kad je nevidljiva rana još mirisala na čovjeka, a krv imala boju čednog uzdaha. Danas, umjesto Šekspirom, nadahnjujemo se priručnicima o seksu (koji su, saobraćajni, svedeni na brzo obradiva uputstva koja obično obiluju raznoraznim aplikacijama), magazinima o savršenom PC-u, još i onim koji nam na pojednostavljen način objašnjavaju u čemu je tajna dobrog poslovanja i još blaženije familijarnosti... U limbu navedenog, izvlačimo zaključak: mi smo bijelo, beživotno društvo, koje je sedatizovano bajkama o demokratiji, ljudskim pravima i toleranciji; u realnosti – hologram je ubio dodir, mreža prisustvo, ideologija ljubavi vječnost Drugog.
Pogledajmo – ovaj svijet je srećna grobnica, barokna razglednica i destinacija koja odgovara na sve zahtjeve sluđenog konzumatora jednog stanja kakvo se rađa u vrištećoj sintetičkoj zaljubljenosti... „Kao bombona obojena mandarina-crvenim poprskan električnim baby, Volfe, Las Vegas. – Ovako sebi predstavljamo taj spiralno osvijetljeni tobogan-grad, koji je uglavnom sastavljen od noćnih soba, reklamskih bulevara, popločanih ikona koje umiru mlade, idealno sastavljajući modu, seks i smrt; zaista – Amerika je suština brzine, jedna obestvarenost u kojoj svako može biti bilo ko, filmska zvijezda, pobožni ratnik, pa i sam predsjednik; tamo gdje izostaje realnost, nerealno nema opoziciju; slično vještačkom raju u kome stanje doživljava svoj vrhunac, suočavajući se sa smrću koja mora biti na visini modnog zadatka. Potonji super heroj biće menadžer pakla, ćosavi model koji će, upravo, zavoditi svojom hladno bespolnošću. Na kraju – zar sam pol ne ugrožava princip opšte demokratizacije?!
Zaista, nalazimo se u nekom zastakljenom zoovrtu čije plastične, providne kaveze streca buka i bijes umnoženih i haotičnih reklama, čije su poruke, redom, bez ostatka, biblijske, onanijske, i demokratične; kako da se hranimo, kako da se volimo i kako da se sigurno razmnožavamo: sve je jedna lekcija, zakon i program kojeg se moramo strogo pridržavati, učeći ga napamet, kako bismo ga mehanički sprovodili u djelo.
Ovladati pametnim (ultragalaksi) telefonom, i spoznati stanje ljubavi, jedno je te isto; postoje, u oba primjera, neumoljiva uputstva za upotrebu. U tom smislu, još jedino terorizam u sebi nosi refleks spontanog... Ostalo je pustinja oko realnog, koje je pustinja oko ekrana, koji emituje univerzum ondje gdje bog izostaje!
Mi smo veseli i naučni, hrišćani hibridi... Suštinski, uplašeni voajeri i zatomljeni sadisti koji samo u kontroli otkrivaju rezervoar želja. Istina, takve želje su po svemu destruktivne, animalne, jalove; velika orgija: „To može da se desi danju, ali se uglavnom dešava noću.“ (Antonen Arto)
Upravo zbog toga, živimo samo na hemiji i lažnoj politici, tumarajući i magleći se kroz „pustinju realnog“ koju smo vještački iscrpili i sramno odbacili. Ako je već trebalo da se svetimo sebi zbog pada i pronevjere rajskog blaženstva, zar to nije trebalo da učinimo na ekstremniji način: samoubistvo je, između ostalog, i kreativni čin!
Ova civilizacija je mlaka i površna (otud privid da je odveć i teorijski zrela i potkovana da se nosi sa svim problemima koji nas snalaze kao „moderno“ društvo), uvijek već po svemu adolescentna, mrežom ucjevčena i bezduhovna, tako da je ne treba žaliti već se zbog nje prije stidjeti.
(Pomisao da su jednom postojali vječni Grci, budi u nama potrebu da se razorimo do temelja; da ne ostane nikakav spomen na nas...)