-Piše: Vojislav Bulatović

„Pobjede, a ne podjele“, kažu u Demokratskoj Crnoj Gori. Kamo sreće da možemo eliminisati neke podjele koje su baš političari napravili jer su im trebale. Političari su takav soj društvenih aktera koji brzo koriste svaki „okidač“ podjela ukoliko im to donosi uspjeh u narodu. Komunisti, dok su bili na vlasti, išli su drugim putem – bili su ujedinitelji. Pozivali su na bratstvo i jednistvo, na slogu i mir, na rad i požrtvovanost, na solidarnost i jednakost, na uništenje osnova klasnog raslojavanja „radnog naroda”... Njima je izgleda, bilo lakše vladati i zadobiti podršku “širokih masa”, nego ovima danas koji su i u društvu i na političkom nivou otvorili mnogo podjela, mnogo pluralizama. Doduše, i u avangardi (komunista) su se diferencirali kad bi neki “skrenuli s linije” i zagovarali pluralizam. Tranzicijska revolucija je zadavila onu socijalističku koja je opet „negirala” klasno-buržoasku. U ovoj tranzicijskoj „negaciji” afirmativni su baš pluralizmi i podjele. To je formula društva građanskog poretka. U samom društvu, tj. u njegovoj bazi, neminovne su funkcionalne podjele (u radu, u svojinskim odnosima i socijalnim statusima, posebno, u ekonomiji) što dovodi do pluralizma različitih interesa. Politički sistem to mora na neki način apsorbovati i nalaziti formulu premošćavanja i usaglašavanja kako bi umanjio tenzije. To ne bi trebalo da bude predmet sporenja kada je u pitanju politički stav. Opasnosti vrebaju kada se podjele podstiču da bi se homogenizovao neki korpus biračkoga tijela u cilju stvaranja “pobjedničke“ atmosfere, što je sa stanovišta zajednice kontraproduktivno. To su podjele koje ostaju u domenu politike (nacionalne, vjersko-kulturne, bjelaško –zelenaške, četničko-partizanske, ideološko-propagandne) po devizi: “zavadi pa vladaj”!
U Crnoj Gori takve podjele počele su sa referendumom o nezavisnosti, podjelom na dva referendumska bloka: suverenistički i antisuverenistički. Suprotno očekivanjima da se ova linija podjele postepeno izbriše, ona je i danas kao „bodljikava žica” razgraničenja. Ona je opredjeljujući faktor u vođenju kadrovske politike, u homogenizaciji biračkog tijela, u stranačkim nadmetanjima, u međunacionalnim odnosima, u kulturno-vjerskim vrednovanjima... Lozinka vladajućeg bloka „država je u opasnosti” predstavlja poziv na svrstavanje po ovoj liniji. Po ovoj liniji podjele razvija se i protekcionizam u transformaciji svojine („svačije i ničije” u nečiju), u davanju podrške i podsticaja u „biznis zoni”, u zapošljavanju i kadriranju, jer je to gotovo zatvoren politički krug. Šansu da se ova podjela relativizuje imaju mladi koji tek ulaze u politički život. Dvojac Bečić – Abazović je predvodnik tog talasa i treba se nadati da će tu energiju iskoristiti upravo u tom pravcu.
Demokratija je biljka koja se ravija i uspjeva zavisno od vrste tla i klime. Oni koji je svode na slobodne pluralističke izbore i poštovanje institucija vlasti u kojima djeluju predstavnici demokratske većine, podstiču svjesno ili nesvjesno krajnje redukovani demokratski kapacitet građana. Sada preovlađuje ideologija stabilizovanja, gotovo, po svaku cijenu, dok se ne učvrsti poredak i institucije. Neki to zovu stabilokratija. Stabilizovati se može samo ono što ima prirodu demokratije i što je podržava, ali ne i ono što je koči. Demokratija je za njih sobna biljka koja se razvija u kontrolisanim uslovima. Ako bi „fer” izborni proces bio ključni uslov za duh i supstancu demokratije u jednom društvu, onda bismo teško mogli objasniti zašto se i pored toga pod krovom demokratije sklanjaju autoritarni režimi, birokratska samovolja, gaženje ljudskih prava i sloboda, manipulatorski populizam, ignorisanje javnog mnjenja i kritičke javnosti, uništavanje političke konkurencije, fašisoidne tendencije u kontroli javnosti itd.
Dva kruga tek završenih izbora kod nas (predsjednički i lokalni) samo su dodatno ovjerili i učvrstili dominantnu poziciju DPS-a i koalicije na vlasti. Gotovo, da bi oni i njihovi simpatizeri mogli ponoviti nekadašnji slogan o Titu: “Što je više kleveta i laži Tito (Milo) nam je miliji i draži”. Milo Đukanović je vođa tranzicijske revolucije i stub suverenističkog bloka. On je stvorio jezgro političke podrške pa njemu pripada generatorska moć, a ne njegovom okruženju. DF je u predizbornoj kampanji 2016. godine lansirao slogan: MI ili ON! Dobro postavljen cilj sa stanovišta opozicije, ali se “ratna sreća” njemu priklonila. DF je na velikom ispitu, pred velikom prijetnjom da se njegovo MI ugasi! Glasove Krivokapićeve (“otpadničke”) SDP, vjerovatno, ubiraju i Socijaldemokrate (Brajevićeve) i DPS. Lekićev Demos se raspao pa sada “u mučenju izdišu členovi”. U sličnim mukama je i SNP. Šteta po demokratiju je mogla da bude i veća zbog uništenja neophodne političke konkurencije da se nije pojavila nova snaga: Demokratska Crna Gora. Istina, međutim, nije u rezultanti sudara moći i nemoći DPS (i koalicije) i opozicije, već su tu svoj “doprinos” dali i birači - apstinenti. Pitanje je: zašto su to učinili? Slabi interes za partijski život i izborni proces u vezi je sa ukupnim društvenim odnosima. Ako stanovništvo ima dovoljno autonomnog prostora za nesmetan život, ako im država za to nije potrebna, ako postoji dugoročnija saglasnost o vrijednostima i ako se strateške pozicije poštuju po dubini socijalnog bića, onda birači imaju manje motiva da izađu na izbore. U našoj tranzicijskoj liberalnoj (nesigurnoj) fazi razvoja takav uravnotežen i stabilan odnos nije moguć pa je realno očekivati da su ljudi zainteresovani da više bdiju nad svojim položajem i imaju više očekivanja od države. Da li je to trenutak beznađa? Uvijek je konkrentno pitanje koju količinu nezadovoljstva država može kontrolisati? Kad kvantitet pređe u kvalitet, institucije ne pomažu!
Pitanje koje se često čuje nakon ovih izbora je: kakva je klasno-socijalna karta Đukanovićevih pristalica? Postoji velika vjerovatnoća da se na vladajuću stranu svrstavaju oni koji su obezbijedili određenu sigurnost po osnovu kapitala i rada, po osnovu stečene moći i pozicije, dok se na suprotnoj strani nalaze oni koji su lišeni tih atributa. Međutim, to nije dovoljno. Mozaik mogu da “zatvore” podrška manjinskih nacionalnih zajednica, kao i birači koji su prinuđeni da komercijalizuju svoj glas.