- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Navršila se godina dana od ulaska Crne Gore u Sjevernoatlantski savez. Velika je to godišnjica. Rekao bih da su je predsjednik Đukanović i premijer Marković dočekali sa više elana i nade nego prvu godišnjicu nezavisnosti kakva je uspostavljena 2006. godine. Đukanović, personifikacija i stub norijegijanskog režima kakav ne postoji nigdje drugdje u Evropi, otišao je ovim velikim povodom u Brisel. Bila je to prva predsjednička, ali novine tvrde i prva posjeta nekog državnika iz Crne Gore sjedištu NATO-a, od stupanja države u punopravno članstvo. Predsjednik Đukanović je skroman čovjek neskromnih posledica. Te posledice su, razumije se, negativne po opšte dobro, ali koga je to briga. Živimo u vrijeme rijalitija – zanimljiv negativac je u ovom nakaradnom infernalnom svijetu bolji od dosadnog pozitivca. Očekivao sam da u Briselu Đukanović izjavi kako je skinuo narodne pantalone, a zatim i gaće, zato da bi Crna Gora doživjela najveći privredni uspon u svojoj istoriji. On to, međutim, nije učinio. Naprotiv. Premijer Duško Marković je septembra prošle godine govorio o očekivanju da privredni rast dosegne 4 odsto, dok su mediji početkom ove godine naglašavali kako je riječ o 2,8 odsto, pa još i objašnjavali šta u državama sa veoma malom privrednom osnovom (kao što je Srbija) ili još manjom privrednom bazom (kakva je Crna Gora) uopšte znači takav privredni rast. Rast za koji se razni demagozi ponekad hvale kako je „veći od kineskog ili njemačkog“. Đukanović nije došao u Brisel da se hvali – u Crnoj Gori za njega ionako većinom ne glasaju oni koji ga hvale, a u Briselu pak ne sjede oni koji iz nekih razloga moraju da slušaju propagandne netačnosti i političarske nepreciznosti. Nedavnu izjavu o promjeni odnosa sa Ruskom Federacijom Đukanović je „precizirao“, odnosno demantovao u Briselu. Zato je tamo i išao.
Crna Gora treba da bude srećna. Ruske rakete jesu poslije juna prošle godine okrenute i prema njenoj teritoriji, ali u konfuznom savremenom času – za ovih godinu dana niti jedna nije lansirana! Hrabra crnogorska vojska, višestruko slabija od miloidne policije, slične panamskoj iz zlatnih godina hunte, nije poput oružanih snaga Bosne i Heregovine (još jedne soldateske koja jedina na svijetu ima više oficira i podoficira nego vojnika, tako je bilo ako me sjećanje dobro služi još i sa Bijelom gardom na ruskom Kubanu davne 1919. godine) koja tavori negdje u avganistanskom bespuću, pod zaštitom Vojske SAD u očekivanju da neka mina doleti sa položaja Al Kaide ili ‚‘Islamske države‘‘... Važno je da se militarizam praktikuje, pa makar vojni sindikat tvrdio da vojska za tako ambiciozne političke planove baš i nije spremna. Bivša ministarka odbrane govorila je o „spremnosti za NATO“. Šta pod time podrazumijeva, tek ima da se vidi. Neki naši susjedi se još odvikavaju, i to odnedavno i sudskim putem, od „spremnosti za dom“... Šta može da znači ta sintagma „za NATO spremni“ možemo da naslutimo, ali da je besmislena, očigledno je na prvi pogled.
Na prvu godišnjicu proglašenja nezavisnosti, tadašnji predsjednik Crne Gore govorio je o tome da Crnoj Gori mnogo znače Srbija i Rusija. Pokazali su to u narednoj deceniji. A paranoidni strah od toga da ih desetine hiljada građana natjeraju na slobodne izbore, i konačno ih smijene, na način u daleko većoj mjeri demokratski od onog koji je NATO upražnjavao u desetinama drugih država, sasvim je opravdan i to ne zbog planova opozicije, već zbog sponzorske pa i vlastite nečiste savjesti.
I dok predsjednik putuje, bivša ministarka je spremna, premijer Marković se veseli. Na upriličenom prijemu opet nije propustio da najavi dinamičan razvoj. Poput one „Đekne koja još nije umrla, a kad će ne znamo...“, mi ne znamo ni za taj baš dinamičan razvoj... Biće kad padne Moskva... A možda je potrebno da bude osvojen i Peking... Marković spominje i odbranu suvereniteta koju NATO sada garantuje... A ko ugrožava suverenitet? Bratska Albanija, koja je NATO-u bliža od Crne Gore? Srbija i Ruska Federacija? Ja sam mislio da je upravo obrnuto, ali svako je veliko nasilje u modernoj istoriji po pravilu opravdavano defanzivom.
Jedini čiji nastup je imao nekakvog smisla bio je aktuelni ministar odbrane Crne Gore Predrag Bošković. On je učestvovao u pokaznoj vežbi u kojoj je NATO štitio vazdušni prostor od aviona Vlade Crne Gore u kome se nalazio zajedno sa predstavnikom Alijanse. Naravno, avion je presretnut, a presrećni ministar je, kako su javili pojedini mediji, „uhapšen“. Ja sam siguran da je ministar bio srećan – to je bio NATO, a ne neka druga američka skraćenica, a u avionu je bio on, a ne predsjednik Đukanović. Do takve prilike, dan ulaska u NATO ostaje crveno slovo u kalendaru režima i pomoćne mu crkve vjernijeh raspopa. Sv. Natolentije Spasilac.
(Autor je istoričar i docent na
Filozofskom fakultetu u Beogradu)