- Piše: Magda Peternek

Otvoreno se smijem gnjevu u lice. Za mene je on kao lice sa potjernice, koje se muči u svom besmislenom bježanju od sebe i svoje nemoći. Kao bijesan pas traži spas. Uzalud. Nijesam mu naklonjena baš nikada, tako da ga doživotno osuđujem na robiju, tj. šaljem ga u izgnanstvo. Ovu sumnjom i sujetom zatrovanu osobinu vele neki da ima baš svako. Vrlo mi je jasno da se baš ti neki okovani svojim gnjevom kriju iza tih tzv. svih. Upravo su oni ti kojima je gnjev izvor i izliv svih kukavičkih i uskogrudih pogleda na svijet. Zato ga baš takvi, braneći se ’’kratkim fitiljem’’ nazivaju kratkim ludilom, ali on je mnogo dužeg trajanja i opstajanja. Ne može da se savlada, zaboravlja na pristojnost, ne obazire se na rodbinske i prijateljske odnose, uporan u onome što je započeo, zatvorenih očiju za savjete, za razum, podstican beznačajnim razlozima, nesposoban da pogleda pravedno i istinito, veoma sličan ruševinama koje se survavaju preko onoga što su same zdrobile. Da bismo se uvjerili da gnjevni ljudi nijesu zdravog duha, pomoći će nam mnogo njihov izgled. Zapaljene oči koje sijevaju k’o munje, lice koje bukti, usta koja drhte, dah koji je prigušen i šišteći, glasovi koji se prepliću i lome ječeći i mumlajući, miješajući se sa dijelovima isprekidanog govora. Ruke im se u grčevima stežu, nogama lupaju o zemlju, čitavo tijelo je u bijesnim pokretima gnjeva. Dakle, vrlo ružan i neprijatan porok. Poroci druge vrste mogu bar da se prikriju i da se zadrže na tajnom mjestu. Gnjev se pokazuje pred svima i ispisuje se na licu, a ukoliko je veći, njegova previranja se jače ispoljavaju. Znam da se i druge strasti jedva mogu sakriti, kao što su požuda, strah i drskost, tj. odaju se i mogu da se prepoznaju, jer nema te strasti koja neće makar malo da pokrene naše lice. U čemu je dakle razlika? U tome što se druge strasti vide, a gnjev prosto pada u oči. Vrlo je važno napomenuti da kod životinja gnjev nije prisutan kao ni kod svih drugih živih bića, osim kod čovjeka. Naime, iako je gnjev neprijatelj razuma, ipak se rađa samo tamo gdje se nalazi razum. Gnjev i ljutitost se razlikuju, kao pripit od pijanice, ili zaplašen od kukavice. Gnjevan čovjek može da ne bude naprasit, a naprasit može ponekad da ne bude gnjevan. Neke se srdžbe istutnje u vici, neke su uporne i često se ponavljaju, neke su vrlo spremne na svirepost, a štedljive na riječima, jedne se sastoje od grubih riječi i psovki, dok druge ne idu dalje od jadikovanja i durenja. Neke su duboke i teške i uvučene u sebe. Postoje, dakle, mnogi vidovi ovog mnogostrukog zla. Napad na gnjev, tj. suprotstavljanje njemu zahtijeva zaustavljanje njegovog prvog naleta. Odbiti ga dok je u samom korijenu i biti uporan i borben da se nikako ne upadne u njega. Ako gnjev počne da nas nosi nizbrdo, težak je povratak spasenju, jer se razum više ništa ne pita. Dakle, prvo što bi trebalo učiniti jeste da se neprijatelj odbije, jer kada je ’’ušao u kuću’’ on se ne obazire na zarobljenike. Nije mi nimalo neprijatno što se neću složiti sa onom Aristotelovom mišlju koja kaže da je gnjev potreba i da se ništa ne može osvojiti bez njega, te da je potrebno da on ispuni dušu i napali srca, i da ga treba upotrijebiti ne kao vođu, već kao vojnika. Ne slažem se, jer ako gnjev sluša razum i ide tamo gdje ga on vodi, to već više nije gnjev, čija je osobina prkos. Ako se ipak odupre i ne smiruje kada mu se naredi, već ide dalje u svojoj samovolji i divljanju, tada je on nekoristan učitelj duha, baš kao onaj vojnik koji se ne obazire na znak za povlačenje.
Ja ću mu zbog svih njegovih negativnih osobina postaviti neprobojne barikade. I ja, i moj bič. Jer život u gnjevu je kič.
(Autorka je pjesnikinja)