- Piše: mr Spasoje Krivokapić

Proljeće 2018. u Crnoj Gori obilježili su predsjednički i lokalni izbori u više opština. Na prvi pogled, ništa neobično. Reklo bi se čak i normalno. Izbori su uvijek proces praćen izbornom euforijom, oivičeni demokratijom svakog društva. Da li je i u Crnoj Gori bilo baš tako, trebalo bi da se tom problematikom pozabave stručnjaci za izborno pravo, demokratiju i pravo čovjeka, a možda i psiholozi.
Neko će reći - sve je proteklo u najboljem redu. Drugi negoduju, što je takođe redovna pojava. Možda bi se sve to moglo prihvatiti kao segment našeg društva ako se ne bi znalo koji su sve propusti pratili izborne procese. Zloupotrebe, kriminalne radnje pojedinaca, trgovina glasovima, pritisci, ucjene i fizički obračuni.
Da zlo bude gore, sve se ovo događalo pred mnoštvom stranih i domaćih posmatrača.
Ako valjano analiziramo čitav izborni proces i njegov završetak, normalan čovjek ne može a da se ne zapita zašto, kako, zbog čega i do kada da hodamo putem kojim se rjeđe ide.
Predsjednički izbori protekli su onako kako su protekli ili kako su i predviđeni unaprijed. Pobijedio je neprikosnoveni „Gospodar“ Crne Gore. Da dođe do ponovne pobjede pomoglo mu je crnogorsko društvo.... Kandidati za šefa države koji su unaprijed znali da nemaju nikakve moći, niti autoriteta da stanu na čelo države. Zatim razbijena i razjedinjena opozicija. Ako se tome doda i ekonomska moć pojedinih kandidata, DPS-a i njihovih mentora, sve je razumljivo. Novac je „car“ svih procesa.
Ne bi se smjelo propustiti da se pomene i učešće jednog dijela crnogorske dijaspore koji učestvuju na izborima o trošku države. Znajući sve ovo, pitamo se šta očekivati.
Lokalni izbori su praćeni još gorim scenarijem događaja.
Pobjeda je ozvaničena i s ponosom je naglašeno da su pobjednici nepobjedivi. Pitamo se - kako?
Matematičkim putem gledano nemoguće je da isti pobjeđuju na svim izborima.
1. Broj glasača upisanih u biračke spiskove u odnosu na broj stanovništva procentualno je nerealan i neprihvatljiv.
2. Zna se da jedan broj građana nikad ne izlazi na izbore.
3. Opozicione partije imaju svoje biračko tijelo pa bilo kakvo i koliko.
4. Crnogorska dijaspora ne učestvuje na izborima iz tehničkih razloga izuzev malog broja kojima se plaćaju troškovi puta kao „privilegovanima“.
5. Nove promjene u biračkim spiskovima s mjestom prebivališta gdje će ostvariti svoje građansko pravo.
Sve ovo govori da se matematički nešto ne uklapa u izborna pravila. Nemam namjeru da se bavim izbornom problematikom. To ću prepustiti službama Crne Gore koje su imenovane za to i koje primaju plate za svoj rad ili nerad i koji rade koliko znaju ili ne znaju.
Mene zabrinjava kao i svu crnogorsku dijasporu, bez obzira na one koji dolaze na izbore o trošku države, kuda to ide naša matica.
Novi - stari šef države obraća se naciji riječima „traže svog đavola‘‘, zatim „ obračunaćemo se s Crkvom“, mislim da su to fraze koje asociraju na prijetnju, što je neprihvatljivo narodu, koji ćuti i sliježe ramenima.
Izjavio je da neće trčati i moliti EU da nas primi u njihovu porodicu. Nepromišljen iskaz, što su prokomentarisali i strani mediji kao neodgovorno. Obećao je tog istog dana svim građanima da će raditi za dobrobit Crne Gore i svih njenih građana. Malo nakon toga, gorivo je drastično poskupjelo, a s njime i druge usluge i troškovi života. Na kraju, navodno izjavljuje: „Gorivo je luksuz“. Izgleda da danas i jeste, ali mnogima je luksuz i hljeb.
Neko će se zapitati zašto reaguje crnogorska dijaspora kad žive u odličnim uslovima. Da pojasnim, nas veoma brine ovakva situacija u matičnoj državi čiji smo mi sastavni i nedjeljivi dio, i to nam niko ne može osporiti.
Crnogorska dijaspora nema rezervnu državu. Imamo samo Crnu Goru, kojoj smo svi okrenuti. Nažalost, naša matična država nije okrenuta nama, izuzev jednog malog broja koji je izmanipulisan od partijskih službi. Sva je sreća da počinju da shvataju da podjele na podobne i nepodobne ne vode nikuda i ničemu. Osjećamo se odbačeno, kao da smo građani dugog reda.
Država o nama ne brine izuzev kad deponujemo novac u bankama. Nemamo tehničke mogućnosti da biramo i budemo birani.
Nemamo svog predstavnika u parlamentu kojeg bismo mi birali, a ne partije.
Mladi naraštaj ne može da dođe do državljanstva zemlje porijekla svojih roditelja što prouzrokuje asimilaciju u strano društvo. Država je gubitnik, pa pitamo do kad?!
Djeca nemaju dopunske škole na maternjem jeziku.
Država nije obnovila konveciju o osiguranju sa zemljama EU pa smo primorani da plaćamo troškove liječenja kad boravimo kod kuće.
Ne možemo da učestvujemo u privrednom i ekonomskom oporavku matične države. Sve je ovo zaboravljeno, ali nije i više od 650 miliona dolara što donese crnogorska dijaspora u Crnu Goru.
Patriotski forum crnogorskih građana iz EU i Švajcarske sa sjedištem u Cirihu obraćao se za dvije godine triput pisanim putem adekvatnim službama naše matične države kako bismo izložili ove goruće probleme i postigli neki kompromis. Nijesu se nikad udostojili da nam odgovore, ponude nešto ili nas prime, a bili su obavezni po Ustavu Crne Gore.
Više ne znamo kome da se obratimo, jer niko ne želi da nas čuje. Imamo predloge građana iz dijaspore da se obratimo evropskim zvaničnicima u Briselu i Strazburu. Imamo predlog da osnujemo banku dijaspore, jer posjedujemo obrazovan kadar naših ljudi i moć za takvo nešto.
Da li bi to bilo dobro za državu, treba da se zapitaju odgovorni.
Ako ne budemo naišli na razumijevanje kod kuće, naći ćemo ga negdje drugo, iako to ne bismo željeli. „Sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli“. Veliko je zlo ne činiti dobro.
(Autor je predsjednik
Patriotskog foruma
građana Crne Gore
iz EU i Švajcarske)