- Autor: Zvonimir Nikolić

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka skoro svaki stan u onoj državi morao je imati regal. Regal je postao stvar prestiža i uspjeha u društvu, a skoro uvijek bio „od zida do zida“. Njegove vitrine i police su bile dom za odjeću, posteljine, kristalne čaše, komplete knjiga, TV aparat, čiste stolnjake, servise za ručavanje, escajge u kutijama koji su bili samo za posebne goste, ladice sa šivaćim priborom i slično...
U regal je moglo da stane gotovo sve što je trebalo da se skloni od urokljivih pogleda ili da napakosti znatiželjnim komšinicama. Pojavom regala, procvjetao je i posao trgovačkim putnicima koji su na kredit prodavali knjige po firmama. Uvijek bi sa sobom nosili po jedan uzorak knjige, a kupcima su bile interesantnije boje korica i zlatna slova sa imenom pisca i naziva knjige od samog sadržaja.
Tako sam jednom prilikom svjedočio kada je moja koleginica naručila smeđe knjige s drap slovima na bočnoj strani, jer su joj fantastično odgovarale uz boju regala. Još ako bude metar i 20 u kompletu, odmah kupujem! Sadržaj knjige je bio manje bitan od vanjskog izgleda. Zato je tih godina i skoro svaka kuća imala komplet Dostojevskog, sestre Bronte, Perl Bak i Larus enciklopediju u dva toma.
Čini mi se da su tih godina i štamparije pravile kičaste korice raznih boja i dezena omota knjige da bi udovoljili neodoljivoj potrebi kupaca da usklade boje knjiga s regalom. Tih godina su i TV aparati bili pravljeni u nijansama smeđe boje. Nije bilo crnih ili sivih televizora. Posebno mjesto u regalu je zauzimao bife. E tu su već dizajneri namještaja puštali sebi na volju. Neki bifei su se otvarali odozgo prema dole, tako da onog trena kada se spuste vrata bifea bljesne sva raskoš kristalnih čaša i boca pića koja nijesu bila za svakoga.
Veoma često na zadnjoj strani bifea je bilo i ogledalo da još više pojača utisak. Neki su imali i dvoja vrata, pa je domaćin skoro uvijek u isto vrijeme otvarao jednim potezom oboje vrata da bi ostavio utisak. Neki su opet imali kružni tok. Pritisneš jednu stranu bifea, a on se zavrti i prebaci vani sve ono što je bilo unutra. Nekoliko udubljenja za boce pića i set od šest udubljenja za čaše. U bifeima su čuvane flaše konjaka ili viskija koje je neko donio iz inostranstva i koji nijesu mogli kod nas da se kupe. Rijetko ko je u bifeu čuvao domaću rakiju sa plutanim čepom na flaši. Rakija je obično stajala na stolu za svakodnevne goste. Za specijalne se otvarao bife.
U stanu mojih roditelja još uvijek postoje dva regala. Jedan u dnevnoj, a jedan u dječjoj sobi. Kada bi pokušali sve stvari iz regala prebaciti na neko drugo mjesto, vjerovatno bi napunili solidan kamion. Tate već dugo nema da zavrti onaj bife i počasti goste pićem koje već godinama čuva za posebne prilike, a mama sada na tom mjestu drži lijekove i uredno složene i čiste kristalne čaše kao sjećanje na jedan period kada smo mislili da ne postoje plakari ili police koje bi mogli zamijeniti to čudo industrije namještaja zvano regal.
Tih godina je postojao izraz ‚‘zglajz‘o‘‘ koji je označavao gotovo sve loše što se moglo dogoditi jednom čovjeku. Zglajz‘o je bio univerzalan izraz za one koji su govorili protiv Tita i Partije pa negdje zaglavili, za one koji su maznuli neke pare iz firme pa fasovali zatvor, za one koji su ubacili rođaka preko reda na rang-listu za stan, za one koji su imali ljubavnicu umjesto sekretarice pa se to saznalo, za one koji su smijenjeni sa postojećeg radnog mjesta pa prebačeni na neku nižu funkciju, za one koji su degradirani vojničkim činom, za one koji su imali predugačak jezik, za one koji su preko sindikata maznuli više zimnice nego što su tražili, za one koji su pravdali računima sve i svašta, za one koji su politički skrenuli u neki drugi pravac ili za one koji su od tuđeg građevinskog materijala napravili vikendicu pa to neko provalio...
Sjećam se da sam dosta puta čuo u našoj kući kada se sastanu prijatelji ili familija da neko postavi pitanje – Šta je s tim i tim? A odgovor bi obično bio – Ne pitaj, zglajz‘o.
I nakon toga nije bilo više pitanja, niko ne bi pitao zašto je zglajz‘o ili šta je uradio. Obično bi se u nastavku razgovora ime onog zglajzanog i malo tiše izgovaralo nego inače. Jer zglajzati je bilo velika sramota.
Ne znam je li u novim konstelacijama snaga riječ ‚‘zglajz‘o‘‘ bila izvorno srpska, hrvatska, srpsko-hrvatska ili bosanskogercehovačka jezička varijanta, ali znam da je bila univerzalna za sve jezike i svi su je veoma dobro razumjeli. I sigurno u nekim svojim razmišljanjima pazili da i oni ne zglajzaju.
U leksikonu piše da je riječ potekla iz njemačkog jezika i da je etimologija: njem. das gleis - kolosijek, tračnice: iskliznuti iz tračnica ili kako kažu da bi u našem prevodu bilo „glupošću ili greškom pokvariti zajednički napor“. Osobi koja zglajza upućujemo kritike svisoka.
Doduše, s nestankom one stare države, ne pamtim kada sam poslednji put čuo da je neko zglajz‘o. U novim državama se to rijetko dešava ili skoro nikako. Desi se i privredni kriminal, pokrade se sve i svašta, zapošljava se preko štela, ali niko ne zglajza. Sad je moderan sasvim novi izraz.
Sad se ne zglajza. Sad se zataška.Al Jazeera