-Dobro jutro, deda.
-Dobro jutro i srećan ti šesti rođendan.
-Hoću da te poljubim po dvaput u obje ruke.
-Meni je, deda, šesti rođendan.
-Dva poljupca u tvoja dva bistra oka.
-Hvala, deda.
-A gdje si Ti bila prije tvojih rođendana?
Malo se zamislila i, pomalo, tužno odgovorila:
-Ne znam, deda.
-Mislim da znaš. Sjeti se.
-O, da. Bila sam u maminom stomaku.
-Eto vidiš da znaš.
-I tako je počeo rođendanski razgovor djeda i njegove unuke. Nastavio se, opet, pitanjem:
-Da li se sjećaš tvog petog rođendana?
-Sjećam, deda. Bili smo u nekoj kafani blizu ‚‘Delte‘‘ u Podgorici, gdje smo kupovali mnoge igračke. Sjećam se i da si mi tada kupio gitaru. Čuvam je i pomalo sviram. Napravili smo i izložbu mojih crteža.
-A da li se sjećaš tvog četvrtog rođendana?
-Mislim da smo se okupili u našem dvorištu u Grliću. Bilo je puno djece-mojih drugarica i drugova. Jedan dječak me počupao za kosu i ja sam zaplakala. Požalila sam se Tebi. A ti si počeo da vičeš na njega. Ja sam opet zaplakala i molila te da ga prutom ne biješ. Mali je. On je mlađi od mene.
I tako su djed i unuka vraćali uspomene na ranije rođendanske razgovore. Dobro se toga sjećala. Nije zaboravljala mnoge detalje. O njima mi je pričala:
-Znaš, deda, kada sam bila mala pitala sam te: zašto ja nemam krila, pa da letim kao ptica?
-Sjećam se i ja toga. Zapisao sam to u mojim zabilješkama.
Volim da razgovaram sa djecom. I da vidim dokle dopire dječja mašta.
Nije zaboravila ni moje pitanje: ‚‘Zašto ti tako mala imaš dvije babe, a ja, još tako veliki – nemam niti jednu?‘‘ Pokušala je da okrene razgovor na drugo nešto, pa je predložila šetnju po dvorištu. A djed je bio uporan s istim pitanjem. Tužno je odgovorila:
-Ne znam, deda.
A djed je uvjeravao da zna i da je najpametnija djevojčica, pa mu je izgledalo kao da ga je iznevjerila. Bilo mu je žao. Ali se ona nije dala. Na uporno ponavljeno pitanje, odgovorila je:
-Znaš, deda, kada si Ti bio mali, možda si i ti imao dvije babe.
Poljubio je. Drugi put djed je podučavao da mora da uči mlađu sestru Kaću – jer je pametnija i starija:
-To je tvoja obaveza – dužnost, rekao je i odmah zaključio da unuka možda ne razumije šta su to obaveza i dužnost. Brzo je reagovala:
-Znam, deda. To je kada nešto moraš da uradiš, a da te niko ne primorava.
Opet sam je poljubio uz komentar:
-Baš si pametna. Sve znaš.
Na kraju je djed upitao unuku:
-A znaš li šta je to mišolovka?
Brzo je odgovorila:
-Ih, deda! To je miš i olovka.
Sada je djed ostao bez komentara.
)){kind=small}
