- Piše: Milisav S. Popović

- Tu si čovječe! - zatekao ga je kako pilji u jezersku tamu. Jakna preko ramena, razvezana kravata što je ulijevo pobjegla. Mjesečina mu se dade po licu i stegnutim šakama - upisa lunatičan sjaj ludaka.
- Ajde... - mahnu mu hitro i okrenu se put hotela -... Svi te čekaju.
Pogleda ga. Bijes i sjetan trag što na iscrpljenost vuče.
- Čuješ li me? Za tri minuta počinje.
- A šta da im kažem prijatelju?
- Molim? - (zabezeknuto) - Kako šta čovječe?! Pa vidio si... Ti si vidio šta je sa druge strane.
Osmijehnu se, sjetnije od pogleda. Skoči na stijenu i prebaci noge preko ivice. U trenu je izgledalo kao da će da skoči, zapravo trupi i zavali se kao da sjeda u udobnu fotelju.
- Koliko si već u programu?
- Čemu sad ovo?.. - nemir ga je vukao da ga uhvati za ramena i uvuče u salu prepunu gostiju i novinara, ali nešto mu govoraše da neće moći -... Dobro. Ukupno dvije godine da sam dio tima.
- I koliko znaš o ipso česticama?
- Hm... znam da su dio naše stvarnosti... ali samo u fragmentima. I da dimenziono prelaze nekud drugdje.
- Donekle si u pravu... ekonomisti imaju tu naviku da pojednostavljivanjem iskomplikuju istinu.
A ti si ekonomista?
- Dobro... samo sam ekonomista. - u drugačijim okolnostima bi se na ovo uvrijedio, ali sada je svijet čekao da sazna ogromnu stvar. Nemam vremena za guljenje i raspravu ti izgubljeni stvore! Trebalo je tog zalađenog majmuna što prije dovesti ispred kamera - Objasni onda meni, šta su?
- Ipso čestice... - baci kamenčić u vodu -... su odjek svijeta kojeg ne vidimo. Sitna varijacija u vazduhu koja nestane čim do nas dođe.
- Eto! Hvala ti! - svjestan da je zvučao ironično - Možeš li sada da budeš ljubazan i da kreneš i saopštiš šta si saznao.
- A ja sam... - nastavi smireno, kao da je tek svikao uzde na konju -... Uspio da ih održim toliko dugo, da sačuvam gustinu miliona takvih čestica... i napravim tek tri centimetra proreza... nije potrajalo duže od dva minuta.
- Polako, polako... - primače mu se na nekolika koraka -... Ti mi to sada saopštavaš šta si vidio? Zar ugovor ne brani...
- Batali prokleti ugovor! - okrenu se kao raspomamljena hidra.
- Ne mogu, jer nam svaki dinar zavisi od finansijera... Imaš sreću pa nisam od onih što prenose.
- Hahaha! - zabaci glavu - Koja si ti budala prijatelju! Koje su budale svi oni što unutra čekaju.
- Jesi li ti to pijan?
- Ne dovoljno.
- Šta si vidio?
- Zapravo... nije stvar u tome šta sam vidio... već šta je sonda učitala. Kroz prorez je mogla samo da prođe slamka... sa pet od devet senzora.
- Dobro?
- Snimljena su nekolika kadra i uzeti uzorci atmosfere. Sve nedovoljno, ali...
Ovaj se uhvati za glavu.
- Znao sam! Hoćeš da kažeš da nije bilo ništa! Tamo iza nije bilo ništa. Ne postoji „druga strana“, zar ne? - srce poče da mu kuca u grlu - Godine protraćene... izgubljene tolike svote novca. Majko mila, šta da radim?
- Polako ekonomista... polako. - uspravi se na stijeni - Bilo je. I te kako je bilo.
- Znači postoji? - zagleda se u oči nadojene mjesečinom - Svijet mrtvih zbilja postoji?
- Da... - sklopi oči -... Od svih mogućih podjela, univerzum se dijeli i na taj - svijet živih, i onaj kuda duše odlaze.
- Pa to je čovječe sjajno! - skoči i nehotično se ugriza za usnu - Šta onda čekamo? Idi unutra i saopšti civilizaciji! Odmah!
- Jedna stvar... - uze kamenčić, ali ga ne zavrljači, već stegnu u šaci -... Ipso čestice oksidiraju.
- Dobro, pa?
- Hahaha! - opet taj ludački grohot - Šta je potrebno da nešto oksidira?
- Kiseonik valjda? - zbunjeno reče.
- Upravo! Kiseonik!
- Pa šta hoćeš da kažeš?
- Hoću da kažem... - namjesti kravatu, navuče jaknu, popravi rijetku kosu -... Od početka smo bili u zabludi. Kiseonik nije vitalni konstrukt. On je dio degradacije... postupka truljenja.
- Ne razumijem?
- Razumjećeš prijatelju... - krenu stazom put hotela -... Tamo gdje je disanje, tamo je „druga strana“.
- Molim?
- Da... - svuče mjesečinu sa kapaka - Ovdje je kiseonik... On je dokaz truljenja... Mi smo svijet mrtvih... Mi smo druga strana.
(Autor je književnik)