- Borivoje Ćetković
U beogradskim medijima, pa i u ovim našim režimskim,pojedini učesnici studentskih događaja svjedočili su o njihovom brutalnom prebijanju na Novom Beogradu juna 1968. godine. Kada je kolona studenata došla do Podvožnjaka, mjesta gdje se moglo proći preko pruge Zemun- Beograd, tu ih je čekala milicija,među kojima je bila i grupa političara: Veljko Vlahović, treći čovjek u SKJ, zadužen za ideološki rad, Miloš Minić, predsjednik Narodne skupštine Srbije, više ministara, članova partijskih komiteta i šefova policije. Jednom od tih premlaćenih demonstranata, Ljubiši Ristiću, legendarnom jugoslovenskom reditelju, istinskom ljevičaru, bundžiji, bivšem predsjedniku Jugoslovenske ljevice (prihvatio je funkciju ne zbog bogaćenja, već iz ubjeđenja i to na molbu Slobodana Miloševića), sklon sam da vjerujem više od drugih brojnih svjedoka – hvališa koji sebi pripisuju značaj i ulogu koju nijesu imali. Njihov spisak je podugačak – neću ih nabrajati.
Evo, ukratko, Ristićeve priče. Od političara među demonstrantima bili su Branko Pešić,gradonačelnik Beograda, zatim Veljko Vlahović i Miloš Minić. Pešić je bio taj koji je dao zeleno svjetlo da milicija krene u napad—bio je zadužen da se po svaku cijenu spriječi dolazak studenata u Beograd. Naređenje je bilo „Ubij“ i ‚‘snage reda“, dovedene iz unutrašnjosti zemlje, pendrekaju koga stignu, pa i političare koje vjerovatno nijesu prepoznali. Predsjednik Skupštine Srbije Minić je premlaćen – dobio je pendrek po glavi. Strašne batine dobio je i prof. dr Ljuba Tadić. Nekadašnji sedamnaestogodišnji partizanski borac, svjedok zločinačkog strijeljanja svoje braće, istinskih revolucionara, ne slučajno našao se zajedno sa svojim studentima. Kada se Minić uz pomoć studenata pridigao i došao svijesti naredio je da studenti idu u studentski dom, a milicija u zgradu Skupštine Novog Beograda. „Nas 15. 000“, veli slavni reditelj”, „po naređenju otišlo je u Studentski grad, a jedan je otišao u centar grada i zato je proveo godine u zatvoru.” Bio je to Vlada Mijanović (zvani „Vlada Revolucija“), predsjednik fakultetskog odbora saveza studenata Filozofskog fakulteta. On je organizovao okupaciju fakulteta i proglašen je štrajk.
Šta se sve zbivalo u Kapetan Mišinom zdanju i na drugim fakultetima dobro je poznato. Masa građana, istaknutih umjetnika i naučnika svakodnevno je dolazila u Kapetan Mišino zdanje i na druge fakultete. Policija je blokirala studente na Filozofskom fakultetu- zabranjen im je svaki kontakt sa radnicima. Međutim, demonstranti su imali punu slobodu da sedam dana rade šta hoće u zgradama Beogradskog univerziteta, mada su bile u pripravnosti jake policijske snage, pa čak i „neke vojne jedinice privučene Beogradu“. Radikalna struja u SKJ, predvođena Kardeljem i Stambolićem, tražila je da se upadom na fakultete, prije svih u Kapetan Mišino zdanje, uhapse demonstranti i da za takvu „ intervenciju“ treba koristiti islužene, penzionisane policajce i špijune.
Od izbijanja demonstracija Tito je vukao konce i komandovao sa distance odbranom režima. Na Brionima je primao izvještaje, pomno pratio situaciju, slušao ocjene i predloge koje su mu dostavljali njegovi ljudi od povjerenja. Po mišljenju profesora Filozofskog fakulteta, posebno je slušao rektora Dragišu Ivanovića (u vrijeme demonstracija bio je u Istočnoj Njemačkoj, pa je u povratku svratio na Brione), zatim Stevana Doronjskog, Vlajka Begovića, a po povratku u Beograd i Svetozara Vukmanovića.
Kada se Tito vratio sa Briona, sve se završilo neočekivano. Pojavio se na beogradskoj televiziji nenajavljeno i obratio se studentima „kao njihov saborac“, optužio je birokratiju, pohvalio devedeset procenata čestitih studenata i najavio da će se s njima zajedno boriti. I obećao je: ukoliko u tome ne uspije da će dati ostavku i povući se sa položaja. Nakon njegovog govora, narodu je laknulo, a među studentima zavladala je neopisiva euforija.
A u stvari Titov govor 9. juna bio je velika prevara. Dajući podršku studentima pridobio ih je za sebe.
Šta je bilo kasnije?
Godine 1974. studenti su hapšeni. Kao „glavni krivac“ za pojavu studentskog pokreta („kvarili su omladinu) označena je grupa profesora Filozofskog fakulteta (Mihailo Marković, Sveta Stojanović, Miladim Životić, Trivo Inđić, Zaga Pešić – Golubović, Dragoljub Mićunović i Nebojša Popov) nelegalno su suspendovani u januaru 1975. godine.
Bio je to kraj ljevičarskog studentskog pokreta.
Nastala je pasivizacija studenata da bi u najnovije vrijeme većina otišla udesno.
Studentska pobuna kod nas nije imala nikakvih izgleda na uspjeh. Razlozi su brojni. Pomenuću jedan od njih: broj istinski ljevičarski, revolucionarno orijentisanih nezadovoljnika daleko je bio od neophodne kritične mase.
Današnje vrijeme služenja krupnom kapitalu, dominacije desničarskih ideologija, vapi za stvaranjem ljevičarskih, antiimperijalističkih pokreta. Zasad oni nemaju šansi na ovim našim nekadašnjim jugoslovenskim prostorima, uključujujući i bivše socijalističke zemlje. Do kada će biti tako ne možemo znati – putevi istorije su nepredvidivi i ne mogu se usmjeravati kako to vladajuće klase žele i hoće.