- Piše: Milutin Mićović

Ovo ne može više ovako! Ovo neće izdržati! Kako hoće, kad neće!? Kako može, kad ne može! Vidiš da ne može, Solomune! Ako ne vidiš to, ne znam, šta vidiš? Možda vidiš ti što drugi ne vide? Možda ti vidiš da ovo nije ovako? Da ovo ima nekakvog lijeka? Možda misliš da je ovo sve dobro, a mi koji to tako ne vidimo, ne vidimo ono što je važno i ne razumijemo ono što je bitno!?
Možda može biti nešto dobro za državu, a loše za narod, Solomune?!
Državi je dobro dok još može da krpi narod? Narod živi s pola života, a država punim životom? Zdrav narod je opasan za državu? Ko je zdrav, on hoće da je država u državi!? Ali takvih više nema. Sve manje - više okrpljeni i izokrpljani ljudi. Narod je krpio ko je stigao. Ali dođe vrijeme da više nema šta da se krpi. Sve zakrpa na zakrpu. Ne može ni zakrpa na ništa da stoji.
Narod više nije narod kad je ovako izokrpljan. Svak može više da mu priča priču, pa i predsjednik, koji još glumi komunistički fanatizam. O 13. julu, to tako treba, ne bi li se ostatak naroda još međusobno krpio i grebao po crnim obrazima. Ko se poigrao divnom glavom Ljuba Čupića (Ćupića)? Komunisti ili četnici? Jedni su uradili jedno, drugi drugo, dok su mu metnuli pod glavu. Sad može pričati jednosmjerne priče ko u glavi ima samo tuđu priču. Reći da je Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori (1941), pobuna protiv Podgoričke skupštine (1918), isto je kao reći da su se „španski borci“ (jugoslovenski komunisti iz 1936./‘39.) borili za samostalnost Katalonije 2017). Ali zato crnogorska vlast može da krpi ostatak naroda kome je izokrpljala mozak lažima i falsifikatima. Smutiti i sluđeti ostatak naroda to je smisao okupacionog mentaliteta. Na crnom narodu više nema zdravog mjesta. Gdje se god dovati- boli. A i to je još nešto- dok može da boli. Jest žalosno, ali još nije nikako. Kad više nema šta da boli, onda je nikako, kao što ne boli ove koji su se dokopali vlasti u sluđenoj nam Crnoj Gori.
U našoj državici je sasvim pripremeljena atmosfera za jednu totalno rezignirajuću filosofiju života. Ko nije napustio našu zemljicu do 30 godina sanja da dođe do nekog posla. Od 30, već prilično sveli i zakrpljeni, počnu nešto da rade. Dvadesetak godina nekako krpe, vežu kraj s krajem, vežu lik za oputu. Dobro prođu, ako im se ne nađe neko dobro da ih izokrplja za toliko godina. Teško tome, ko se nađe na takvom mjestu da ga neki šef nemilice krpi, i vadi dušu na pamuk, što više ne radi i što je malo Crnogorac. Poslije dvadesetak godina krpljenja i teškog okrpljanja- okrpljeni, isluženi, odbačeni, traže crnu penziju.
Normalno je da okrpljen narod ne može da zna da živi u skrpljenoj i izokrpljanoj državi, koju će već sjutra da čereče kao Bosnu. Izokrpljen mu mozak i duša, cijela koža i ono pod kožom, da ne može ništa da zna. Samo zna da neko treba da ga krpi dok je god živ.
A kolika je krpljevina njegova država, to ne treba da zna ni u snu. Samo filosof,izdvojen iz države i iz okrpljenog naroda, u svojoj katakombi, povremeno nadahnjivan teologijom svjetlosti, u dubokom sozercanju može da vidi kako stoje ove i one stvari, i zašto se lako šepure skrpljeni glavari nad dobro iskrpljenom i izokrpljanom jado narodu.
Oni često govore: „Cio um, cijelo i svijetlo lice, cijelo srce, mitomanska je pretpostavka, koja obavezno vuče u neki despotizam, neko jednoumlje, neku diktaturu. Okrpljeni ljudi su jedino skloni demokratiji, jednakosti, i nivelaciji svih vrijednosti. Jer se na demokratski način došlo do toga saznanja, da nema one jedne, sveprožimajuće vrijednosti, onog Prvog elementa koji bi ljudskoj i kosmičkoj građevini bio oslonac i moć slobodnog postojanja. Tom neokrpljenom i cjelosnom pogledu na svijet i život- iskopane su oči, ceremonijalno, i u našoj liderskoj, crnogorskoj državi. Za dobro čovjeka, i dobre rezultate montenegro demokratije.
(Autor je književnik)