- PIŠE: Magda Peternek

Da kojim slučajem postoji svjetsko prvenstvo ni u čemu, mi bismo bili vječiti pobjednici. Ali, pošto ne postoji, onda smo definitivno vječiti gubitnici. Pitate se ko smo to „mi’’ i u čemu i kako? E, pa, evo ovako...
Vječiti gubitnici smo svi mi koji smo svjetsko prvenstvo u fudbalu gledali „sa tribina’’ nacionalizma, šovinizma, egoizma i slobodno mogu reći ostrašćenog primitivizma. Ne želim i neću da budem iznad i izvan ove situacije, pa da svoju malenkost izuzmem i ne uklopim se u ovu opasnu družinu, nazvanu-MI. Jer, jednostavno, ali i nažalost dio sam ovog sistema, ovog razjarenog i neprimjerenog neukusa, čije su rušilačke strasti svega neumjerenog, zarobile i osakatile cijelo društveno tkivo. Međutim, to mi neće oduzeti ni snagu ni pravo da se bunim i borim protiv onog što nas čini takvim kakvi smo, a onakvi smo kako nam i rezultat pokazuje. Vječiti gubitnici u skromnosti, u poštovanju, u razumijevanju, u igri jedan na jedan (čitaj oči u oči). Vječiti gubitnici smo u iskrenoj slici prema sebi, u priznavanju svoje nemoći, u pružanju ruke onima koji su bolji od nas. Baš kao i uvijek dosad, ali sada najviše, pokazali smo svu svoju nacionalnu podrivačku sklonost i svu svoju nesportsku moć, na terenima fer-pleja. Baš kao i u politici, tj. na političkim izborima, uvijek smo glasali protiv nekoga, a ne za nekoga, jer to nam je prosto „usađeno’’, pa smo tu svoju tradicionalnu osobinu prenijeli i na ničim izazvano svjetsko prvenstvo u fudbalu.
Ne mogu, dok ovo pišem, da se ne sjetim one Radosavove rečenice upućene sinu Mišu iz „Đekne’’ koja glasi: „Sine Mišo, ja ne viđeh veće budale koja radi protiv sebe do tebe’’. Tako i mi, sve ono što nije dobro i što ne bismo smjeli da radimo, lako konstatujemo i olako prenosimo sa koljena na koljeno, i vrlo se ponosimo time. Glavna i jedina preokupacija ovog fudbalskog prvenstva, bila su naša podijeljena i naravno bespotrebna strast na Hrvate i sve one druge koji nijesu MI. Jer, šta nas briga što smo mi ispali, važno je da Hrvati ne pobijede sve one druge koji naravno nijesu mi. Šta nas briga što je naš fudbal odavno dobio crveni karton, važno je samo da se hrvatska zastava ne zavijori. Nije važno što je naša već odavno na pola koplja, važnije je da ove druge nema.
Međutim, bilo je tu, i te kako je bilo, i onih drugih, koji mi ništa manje ne izazivaju gorčinu i odbojnost, a to su oni što su se iz svoje nemoći, busali u komšijska prsa i krili svoju licemjernost u naklonosti prema „lijepoj njihovoj’’. To su vam oni koji su do juče sve ono što je „tamo njihovo’’ s mržnjom promatrali (i ne samo promatrali), a sada su „ponosno’’ klicali Kroaciji i cijeloj njihovoj naciji. Jer, gle čuda, oni su se baš u ovom julu, 2018. godine, sjetili da smo mi isti narod, da govorimo istim jezikom i da je mnooogo bolje i realnije, da ne kažem normalnije, navijati za one što smo ih (a i oni nas) preko nišana gledali. Dakle,u našem licemjerju, ulizivanju,u našoj nacionalnoj izopačenosti od glave do pete, ogledaju se sve naše nagomilane frustracije. Umjesto da budemo svjesni i da se surovo suočimo s njima, mi ih gajimo, njegujemo i stvaramo novo kobno i podlo tle za sve ono što dolazi i za sve one koji dolaze. A, kako bi trebalo i za koga bi trebalo navijati? Prije svega za sport. Za onaj sport „operisan’’ od mržnje i zlih poriva. Za dostojanstvenu pobjedu i dostojanstveno primljen poraz. Zakopati ratne sjekire i nacionalne strasti, a i onim šovinističkim zavrnuti „šiju’’. Boriti se lavovski, ostaviti srce i snagu na terenu, pokazati želju da se bude bolji. Ako se savladaju i prevaziđu prizemne strasti vrlo visokog rizika, bićemo prvaci svijeta! Prije svega u čovječnosti i hrabrosti da to i budemo. Do tada prvo mjesto vječitih gubitnika nam ne gine. Trebalo bi da se stidimo toga. Opominje nas moj bič. Jer vječiti gubitnici su kič.
(Autorka je pjesnikinja)