-Piše: Jovo Pejović

„Kakav je to život kada živite u mraku? Da li smo sami pristali na ropstvo u zamjenu za slobodu?“, pitanja su koja se nameću u svim zemljama u kojima su na vlasti diktatorski režimi. Iako nekada to nijesam razumio, danas mi je više nego jasno da onaj ko preživi, piše istoriju. Zato i ne čudi što nas svakoga dana na ovaj ili onaj način truju lažima. Možda je došao trenutak da se snažnije nego ikada dosad oglasimo i poručimo kreatorima novog svjetskog poretka: „Ne trujte nas više lažima! Dosta je bilo!“ U prošlosti su zbog sakrivanja istine svjedoci ubijani. Zato su mrtvi jedini svjedoci o tim vremenima. Oni su ubijani upravo zato da ne bi mogli svjedočiti. Zato i danas ubijaju i ućutkuju borce za istinu novim, savremenim metodama.
Na ovim našim prostorima, oduvijek se umiralo otvorenih očiju, valjda zato kako bi što bolje upamtili lica svojih mučitelja. Tako je ostalo zapisano da je veliki junak neposredno pred strijeljanje poručio svom dželatu: „Moj svijet je mrtav, ali ne veseli se mnogo. Doći će red i na tebe.“ U najvećem broju slučajeva, taj red je došao. Mnoge je stigla božja kazna, koja po pravilu ispravlja one nepravde koje ljudi nijesu ispravili. Mali je broj onih koji su uspjeli izbjeći božju kaznu. Jedan moj prijatelj često u šali komentariše: „Ima nas mnogo koji smo tu kaznu zaslužili, a Bog ne može stići da presudi svima.“
Pjesnik je u svom predviđanju svijeta zapisao: „Svi će ljudi jednoga dana biti ravnopravni, ali to neće doživjeti nijedan čovjek.“ Kakvog li crnog, ali nažalost i realnog proročanstva. Možda je svijet u kom živimo najbolji primjer neravnopravnosti u kome veliki eksploatišu male, a moćni šikaniraju slabe. Svijet u kome nema pravde i u kome je sve iskompromitovano, svoje najplodnije tlo našao je u Crnoj Gori. Da li je pošteno čekati sopstveni kraj, a ne učiniti prethodno ništa da se promijeni svijet?
Nekada su ljudi zatrpavali blago da ga ne bi pronašli okupatori. Neki nijesu stigli prenijeti svojim potomcima gdje su ga sakrili, tako da od njega niko nije imao koristi. No, kada vam okupiraju dušu, tog trenutka su pucali u vas i ubili vas za vijek vjekova. Danas umjesto blaga zatrpavamo istinu o nama i svijetu u kom živimo. Vjerujem da će jednog dana, kada to najmanje budemo očekivali, istina isplivati na površinu.
Crkva je kroz istoriju jedina čuvala istinu o nama. Znaju to dobro i crnogorski vlastodršci, zato su se ovako brutalno obrušili na patrijarha srpskog Irineja zbog njegove riječi o položaju Srba i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Kada nekog uhvatite na djelu, on reaguje nervozno i usplahireno, pokušavajući na taj način da homogenizuje one koji ga podržavaju i uplaši one koji se kolebaju. Međutim, ovo je jedino pitanje u Crnoj Gori o kom pravoslavna populacija u velikoj većini jedinstveno razmišlja, i na kome aktuelna vlast, ako nastavi ovim putem, može pasti da se više nikada ne ispravi. Na temeljima Mitropolije crnogorsko-primorske, nastala je Crna Gora. Zato su aktuelni vlastodršci morali naučiti da će rijeka odsječena od izvora presušiti, a narod odsječen od korijena nestati. Smijemo li na to pristati? I da li ljudi koji se plaše da pogledaju sebi u dušu, jer znaju da tamo nema ništa, mogu graditi naš put u budućnost?