-Autor: Miroslav Lazanski

Snage Kfora odjednom su sada krenule na vježbe širom Kosova, kosovska policija prekinula je godišnje odmore, a Tirana i Priština najavile su brisanje bilo kakve, pa i do sada barem formalne granice između Kosova i Albanije. Time su Priština i Tirana pokazale na djelu šta je to moderan pogled na svijet i kretanje ljudi, kapitala i robe. Kakve, bre, granice, kakvi bakrači, granice su staromodne i surove prepreke za humanu komunikaciju ljudi. One su relikt Hladnog rata i 20. vijeka. Zar nije EU svima nama na prostorima bivše SFRJ na kraju 20. vijeka finansijski pomagala da izgradimo, između bivših jugo-republika, granične prelaze i infrastrukturu, dok su istovremeno u zemljama EU ti granični prelazi uklanjani? Doduše, tada još niko od bivših jugo-republika nije bio u EU i mi nismo znali za sve blagodeti ukidanja granica. Sada Priština i Tirana ovim potezom idu ispred EU, jer zemlje članice EU, zbog migranata, opet uvode granične kontrole, a Kosovo i Albanija to ukidaju, čime na djelu pokazuju da su najmoderniji dio Balkana. Pošto oni nemaju migranata, osim što braća Albanci tabanaju s Kosova u Albaniju i obratno. Stoga očekujem da će najnovija odluka Tirane i Prištine naići na odobravanje Brisela, ili barem na prećutno razumijevanje. Ipak, možda ovi u Briselu imaju i nešto protiv ovog poteza, jer kako je Kosovo po našem ustavu dio Srbije, to sada ispada da između Srbije i Albanije nema više granice, sada napokon Albanci ostvaruju staru ideju balkanske konfederacije između Jugoslavije, Albanije i Bugarske, za šta su svojevremeno bili drugovi Tito, Hodža i Dimitrov. Ali nije bio i drug Staljin. Pa je ta divna ideja propala. Inače bismo imali ratnu mornaricu sastavljenu od dvije flote: Jadranska i Crnomorska flota, najmanje 20 admiralskih činova. Zapravo, pošto sada nemamo more, a sa Kosovom stojimo tako kako stojimo, možda je najbolje da napravimo konfederaciju Srbije sa Kosovom i Albanijom i tako riješimo problem naše južne pokrajine za sledećih 100 godina. Naravno, biće problem broj Srba i Albanaca u takvoj konfederaciji, pa onda gdje je glavni grad konfederacije, pa ko je glavni u konfederaciji, pa hoćemo li sa Rusima ili s Amerima. Ne, to je neostvariv projekat, drug Staljin je to na vrijeme spoznao. Zato se svojevremeno drug Enver Hodža i naljutio na druga Staljina i okrenuo ka drugu Mao Cedungu. Nije mi jasno što se mi sada čudimo i jedimo, projekat „Velika Albanija” već godinama je u toku. Granica između Kosova i Albanije već 19 godina, zapravo, i ne postoji. Još prije pet godina Priština i Tirana sklopili su sporazum o vojnoj saradnji, sporazum koji omogućava razmjenu borbenih jedinica. Odnosno, da albanske oružane snage budu prisutne na Kosovu, a kosovske bezbjednosne snage, ili kako ih već sada nazvali, borave u Albaniji. Ova druga opcija, da kosovske snage budu prisutne u Albaniji, nije nešto što bi nas posebno brinulo, ali prva mogućnost svakako jeste nešto o čemu je trebalo i ranije razmišljati i zauzeti stav. Problem je u tome što „problem” kako ga mi vidimo očito ne vide ni u Briselu ni u Vašingtonu. Jer, Vašington i EU, bez obzira na stav pet država članica EU koje još nisu priznale Kosovo, tretiraju Kosovo kao potpuno suverenu zemlju, istina sa nekim oblicima stranog protektorata, ali kao državu koja ima pravo da sklapa sve sporazume, pa i vojne, sa drugim državama.
Koje su moguće implikacije? Priština ima mogućnost za direktnu vojnu pomoć od Albanije u vidu obuke, školovanja i opremanja svoje vojske. Što bi se oko toga zamajavali Njemci, Britanci i Amerikanci, navlačili na sebe gnjev Srbalja, kada to mogu da urade mnogo jeftinije braća iz Albanije? To je isti narod i saradnja dvije vojske samo je stepenik u projektu „Velika Albanija”, koji ide svojim tokom, bez obzira na sve demantije zvanične Tirane u tom pogledu.
Naše prve zvanične reakcije na ovaj vojni sporazum svodile su se na konstataciju da je NATO garant bezbjednosti Srba na sjeveru Kosova i da se na tom dijelu Kosova neće pojavljivati snage Kosova, kako god se one zvale. Garancije za mir i bezbjednost na Kosovu dao je tada, prije pet godina, i generalni sekretar NATO-a Fog Rasmusen. No, i vojska Albanije jeste NATO. Ne moraju da se na sjeveru Kosova pojavljuju snage bezbjednosti Prištine, mogu, hipotetički, da se pojave albanske regularne jedinice pod amblemom Kfora. Priština ima pravo da predloži, naravno u konsultaciji sa NATO-om i UN, ko može da čini snage Kfora, a na kom dijelu teritorije Kosova će te snage biti stacionirane – to isključivo odlučuje samo NATO.
Šta mi možemo sada da uradimo u vezi sa svim tim? Na polju napetosti postoji razlika između interesa i moći. Postavljeni ciljevi postaju apstraktni i ne dovode ni do kakve akcije ako nema mogućnosti da se u skladu sa njima i djeluje. Raspoložive poluge moći mogu se upotrijebiti samo ako procesi formiranja spoljnopolitičke volje to dopuštaju. A za tako nešto treba imati drugačije scenarije i „anticipatorsko” planiranje spoljne politike. U protivnom – ostaje nam poneko pitanje ovima iz NATO-a i čekanje da vidimo „šta će da bidne”.
wwwpolitika.rs