-Piše: Borivoje Ćetković

Antifašizam je široki pokret protiv fašizma kao političkog sistema i doktrine koje je Benito Musolini primijenio u Italiji 1922. godine i počiva na načelima totalitarizma, korporativizma, nacionalizma i imperijalizma. U raznim zemljama poprimio je različite organizacione forme i metode borbe. Pokret je okupio razne političke organizacije i struje, od komunista, socijalista, demokrata do liberala i hrišćanskih demokrata. Kakvu je sudbinu doživio antifašizam u bivšim jugoslovenskim republikama dobro je poznato - dani ustanka ukinuti su kao državni praznici.
Gospodareva percepcija, odnosno njegovih mentora, kako dalje prošlosti tako i bližih istorijskih događaja, sasvim je iskrivljena- prilagođena je aktuelnim političkim i ideološkim potrebama. Kad mu treba prisvaja značajne datume iz prošlosti Crne Gore, vidi ih i priča o njima isključivo iz svog separatističkog ugla. U to smo se mogli uvjeriti kada je nedavno „slavio“ 13. jul, (jedan od najznačajnijih i najslavnijih datuma u istoriji Crne Gore)- dan opštenarodnog ustanka protiv fašističkog okupatora i njegovih domaćih slugu- separatista, zelenaša političkih preteča današnjih vlastodržaca. Njih gospodar ne pominje. Ne pominje ni Petrovdanski sabor (12. jul 1941), kada su crnogorski zelenaši- separatisti stvorili uz pomoć italijanskih fašista „suverenu“ i „nezavisnu“ Crnu Goru. Ustanak je, a ne bunt (njemačka riječ), kako reče gospodar, planuo već 13. jula- zelenaško – fašistička tvorevina živjela je samo nekoliko časova. Nikome od trinaestojulskih ustanika nije ni na kraj pameti bila „suverena“ i „nezavisna“ Crna Gora- borili su se za Jugoslaviju, za Crnu Goru koja će biti ravnopravna članica u sastavu nove federativne države.
No, zaboravu je prepuštena ne samo jugoslovenska opredijeljenost ustanika, nego i klasna, socijalistička odrednica antifašizma na kojoj je posebno insistirala Komunistička partija. Istina, diktator kada mu zatreba prisjeti se i komunista i njihove uloge u ustanku.
Tako je na tribini posvećenoj 13.julskom ustanku pomenuo i poziv
KPJ od 4. jula 1941. godine, odluku za dizanje ustanka delegata CK KPJ Milovana Đilasa i Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Blaža Jovanovića, političkog sekretara, Boža Ljumovića, organizacionog sekretara.
Nijesu ga dobro naučili- nije trebalo da spominje 4. jul i Pokrajinski komitet.
Zna se: Pokrajinski komitet je u obraćanju „crnogorskom narodu, narodu Boke i Sandžaka (juna 1941.godine, nakon mučkog napada nacističke Njemačke na SSSR), pozvao „radni narod na konačni obračun sa kapitalističkim sistemom, koji u sebi nosi klice imperijalističkih ratova...“ Za vrijeme dugogodišnjeg gospodarevog stolovanja, vaspostavi se „suverena i nezavisna“ Crna Gora i uvede neoliberalni, gangsterski, pljačkaški kapitalizam, obogati se novi kao nekada stari gospodar, a uz njega i šačica njegovih pajtaša, pa nije teško zamisliti da je kojim slučajem živio krajem 1941. ili početkom 1942. kako bi obršio.
Godinama opozicija ruši diktatora s pogrešne strane-neke stvari se moraju raščistiti. Priča o tome da je gospodarevo samovlašće samo nastavak komunističkog sistema, da su sinovi komunista na vlasti, da se koriste već viđene metode obračuna sa opozicijom, posebno sa onom prosrpske provinijencije, ima neko zrnce istine, ali i tovar zabluda. Iz komunističkog sistema naslijeđena je špijunska mreža (značajan stub režima), a i novi lideri (s izuzetkom Momira Bulatovića) došli su januara 1989. god iz omladinskih foruma- bili su nada starog režima. Međutim, prevarom radnika i naroda izvršena je „tranzicija‘‘ iz socijalizma u lupeški kapitalizam. To je njihova velika,,zasluga‘‘. Društveni odnosi u tom novom režimu su eksploatatorski: uništeni su radnici i srednji sloj i stvorena nova klasa nezaposlenih. Etiketiranje separatističkog, lupeško- kapitalističkog režima kao komunističkog objektivno samo pomaže diktatoru da održi i dalje produbi raskole među Crnogorcima i da se baš zahvaljujući tim podjelama održava na prestolu skoro tri decenije.
Antifašizam u NOB- u i revoluciji, i u Crnoj Gori i u Jugoslaviji, imao je, kao i u Sovjetskom savezu, isključivo antimperijalistički karakter. Antiimperijalizam kao bitna odrednica antifašizma više se ne pominje u bivšim socijalističkim zemljama (naravno ni u Crnoj Gori) koje su ušle u kapitalizam i učlanile se u NATO. I ponose se vlastodršci svojim članstvom, svojim vojnim učešćem u ovom imperijalističkom, porobljivačkom savezu. Ne stide se čak ni toga da će se Crnogorci naći na Kosmetu i na granicama Rusije – dakako u službi svjetskog neoimperijalizma.