- Piše: Boško Vukićević

Nadolazeća jesen na međunarodnoj pozornici biće „vrela“ iz više razloga, a prije svih zbog vjerovatne nove vojne agresije Zapada na Siriju. Sve su prilike da će se stvari odigrati po mnogo puta viđenom scenariju: američke i britanske službe će iscenirati napad hemijskim oružjem na civile u Siriji, za taj zločin optužiti Asada i naposletku ponovo bombardovati građanskim ratom namučenu arapsku zemlju.
Neposredan povod za najnoviju zapadnu namještaljku jeste krizna situacija u sirijskoj provinciji Idlib. Naime, Idlib predstavlja jedno od poslednjih uporišta terorista i ostalih snaga koje se protive sirijskom predsjedniku Asadu. Sirijska regularna vojska, koja je prethodnih mjeseci uz odlučujuću pomoć ruskih vazduhoplovnih snaga oslobodila najveći dio državne teritorije, sada planira zauzimanje provincije Idlib. No, iako se čini da su uspjesi sirijske vojske efikasan način ubjeđivanja zaraćenih strana da sjednu za pregovarački sto, nastupajuća vojna operacija u Idlibu sadrži izražene doze rizika. Osim prisustva miliona civila u datoj provinciji, delikatnost situacije se odražava i u postojanju brojnih terorističkih grupa koje su različito povezane jedne s drugima, ali i snaga umjerene opozicije. Jedan od primarnih zadataka vojne akcije bio bi razdvajanje snaga umjerene opozicije, koje su zainteresovane za nacionalno pomirenje i za pregovore, od terorista, prije svega Nusra fronta. Pomenuti aspekti operacije biće osnovna tema razgovora zvaničnika Rusije, Turske i Irana, koji će na različite načine učestvovati u vojnoj akciji, kako bi ona proizvela što je manje moguće civilnih žrtava i kako se ne bi pretvorila u humanitarnu katastrofu.
Kako se naziru perspektive za okončanje sirijskog građanskog rata, koji je prouzrokovao pola miliona ljudskih žrtava, utisak je da se povećavaju nervoza i bijes kod SAD i njihovih partnera. Amerikanci i Britanci, posmatrajući u očaju poraz njihovih prikrivenih saveznika i kraj rata koji se ne poklapa sa njihovim planovima, na sve moguće načine pokušavaju da rasplamsaju sukob. To je i osnovni razlog za novo fabrikovanje napada hemijskim oružjem i kažnjavanje Asada. Ostaje da se vidi koliki će biti intenzitet vjerovatnih američkih napada na Siriju i da li će poslednji trzaji unipolarnog svijeta na izdisaju pojačati međunarodnu krizu i svijet opet dovesti do ivice globalnog sukoba. Trenutno gomilanje ruskih i američkih brodova u Sredozemlju ne obećava ništa dobro.
Međutim, ovdje se valja pozabaviti suštinom najnovijih zapadnih false flag operacija. Po definiciji, operacije pod lažnom zastavom preduzima neka država ili organizacija na način da je pripiše nekoj drugoj, a cilj takvih aktivnosti je na svoju stranu staviti domaću ili međunarodnu javnost u nekom sporu, odnosno stvoriti izgovor koji ispunjava ustavne i političke uslove za rat, vanredno stanje ili eskalaciju nekog sukoba. Za razliku od nekadašnjih operacija koje su bile pažljivo isplanirane i komplikovano ih je bilo prije odigravanja razotkriti (a operacije „Markale“ i „Račak“ su neki od domaćih primjera), za današnje su unaprijed poznati maltene svi detalji: gdje će se odigrati, na koji način, kada. Tako su ruski zvaničnici već obavijestili javnost o pripremama za najnoviju operaciju pod lažnom zastavom: predstavnici „Bijelih šlemova“ su isporučili veliki teret otrovnih supstanci u sirijski grad Sarakib, na skladište koje koristi teroristička grupa Ahrar el šam, a za naknadnu upotrebu tog hemijskog oružja Amerikanci i Britanci će optužiti vladine snage. Bajka zapadnih službi podrazumijeva da je Asad u tolikoj mjeri glup ili mazohistički nastrojen da će opet navodnom upotrebom hemijskog oružja izazvati bombardovanje svoje zemlje i moguću sopstvenu likvidaciju. Tako čitava situacija sa najnovijim američkim operacijama pod lažnom zastavom postaje nadrealna, bizarna, tragikomična.
Stiče se utisak da američka „duboka država“ više ne haje što je scenario za njeno kriminalno postupanje svima vidljiv, što je sve unaprijed predviđeno i iznijeto u javnost - ona nastavlja po unaprijed zacrtanom tragu s jedinom brigom da ispuni formalnost operacije, koliko god ona apsurdno izgledala svima. Apsurdnost situacije nije samo u autističnom američkom ponašanju; ona se prije svega ogleda u izostanku bilo kakve reakcije u zapadnim mejnstrim medijima. Nikog nema u tom ambijentu da se oglasi, da makar kaže prije ili nakon operacije: „pa čekajte ljudi, zar vi mislite da smo mi baš toliki kreteni, da ćemo nanovo da se upecamo na vaše providne i ko zna koliko puta ponovljene konstrukcije?“ Ne, svi ćutke pokušavaju odigrati sopstvene uloge, glumeći naivnost, iako svjesni koliko komično izgledaju u tim trenucima bilo kojem nezavisnom posmatraču.
Budući da i ovakva vrsta operacija pod lažnom zastavom predstavlja određenu manifestaciju zla, može se primijetiti da takvo zlo više nema onu sposobnost da bude lukavo, precizno i sofisticirano u prevari. Naprotiv, kao što bi rekla Hana Arent - ono je dozlaboga banalno.