- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Čuje se da će slavna crnogorska vlast davati državljanstvo svakome ko uloži više od pola miliona eura na njenom tržištu. Jako lijepo. Riječ je o zemlji koja je uskratila većinu prava svojim državljanima nastanjenim u Srbiji, a bilo ih je oko četvrt miliona. Država šampionka europskih integracija, koja je svešteniku, mom starom kontra-revolucionarnom drugu, čija su dva roditelja i sve petoro djece rođeni na tlu Crne Gore i čija je žena državljanka „lijepe Milove“, uskratila državljanstvo i pripadujuća prava samo zato što je Srbin rođen u Srbiji. Upravo ta slavna, evropska politička tvorevina davaće počasne pasoše. Počast će, za svaki slučaj, imati svoj ekvivalent u novcu.
Sjećam se, ima tome više godina, kako je Taksin Šinavatra, nekada davno pred sudom svoje države odbjegli tajlandski premijer, dobio crnogorsko državljanstvo. Zajedljivi đetići – Beograđani, koji Đukanovića mrze zato što je uspješan, pošten i mlad, a Duška Markovića zbog duge, crne i kovrdžave kose, tada su se šalili pitajući se u koje je pleme raspoređen brat Taksin. Ipak, da se slični sličnima raduju i da uspješni pobjeđuju, pokazala nam je prošlogodišnja Forbsova lista, prema kojoj je Šinavara treći čovjek po bogatstvu među građanima bivših jugoslovenskih zemalja. Eto, tako prepoznaje svoje građane Crna Gora budućnosti. Uspješni, u svojim sredinama neshvaćeni, čak progonjeni, bogati i slavni. Crna Gora je spremna da se odrekne svog teškog nasleđa. Koga je briga za istoriju. Smisliće kako da varikinom do neprepoznatljivosti izribaju par ličnosti iz dalje istorije. Sve što je na ćirilici tretiraće kao nerazumljivo. Četvrt miliona građana koji žive u Srbiji će izbrisati. Njih 200.000 koji žive u Crnoj Gori – a nisu pohulili na pravu vjeru, niti su se sami htjeli svezati u lance – obespraviće. Crkvu od prije 1918. će pretvoriti u kockarnice, kockarnice će pretvoriti u hramove germogenskih raspopa kojima još samo poglavnik nedostaje da postanu crkva kakva žele da budu. Režimu tada preostaje samo da kao klasična manijakalna čedomorka otme tuđe dijete. U ovom slučaju, nekog bogataša kome je – dok je vrijedno sakupljao novac, neprekidno se saginjući, ispravljajući i odmarajući od lopatanja umorne ruke – ispao pasoš. Sad on traži ispravnu međunarodnu putnu ispravu, a domicilni sudovi traže njega, jadnika... I šta mu ostaje? Da potraži negdje svoj dom. Crnoj Gori ne pada na pamet da među hiljadama nesrećnih migranata pogledaju ima li koga stručnog i vrijednog pa da mu daju državljanstvo. Kome to treba?
Novac je najvažniji. To savremena istorija Crne Gore jasno pokazuje. Sjutra, kada se pojavi figura možda i viša od uske a visoke linije satonosca, sa dugom bradom i pokrivenom glavom, i kaže kako dolazi iz daleke Arabije, kako su mu brata ubile Američke foke u napadu usred mira u Pakistanu, i kako bi želio da se skloni u zemlju u koju može da uloži i više od pola miiliona eura, pošto je tata Muhamed ostavio po 180 miliona dolara svakome od njih pedesetoro, zvaničnoj Podgorici ostaje samo da se saglasi. Laden – Ladin koga je briga. Bili su bogati i prijatelji američkih predsjednika, šta onda fali... Samo, istina, niko im nije davao američko državljanstvo, ali Crna Gora je mala i ne može se takmičiti sa velikom Amerikom.
Kako se crnogorska vlast odnosi prema svojim velikanima, koji ne žele da ulože ili možda nemaju pola miliona? Vidjeli smo koliko je energije utrošeno na rasrbljavanje Budve. Čas ne valja obilježavanje istorijskih datuma, čas nisu ispravni nazivi ulica, smeta i tabla koju nisu srušili ni fašisti tokom Drugog svjetskog rata. Boli i činjenica da je hiljadu Bokelja tokom Prvog svjetskog rata dobrovoljno ratovalo u srpskoj vojsci... Bode oči i Matija Bećković. Kakve veze ima što ovaj najveći živi srpski i crnogorski pjesnik misli da su Crnogorci Srbi? Crna Gora je navodno šampion evropskih integracija. Ušla je u NATO, što makar formalno, znači da ima demokratski ustav. Matija Bećković ne samo da nije prekršio neki zakon, već je uglednik koji je dobio veliki broj književinih nagrada među njima i najviše koje se dodjeljuju u Crnoj Gori. Vlast i njeni medijski sateliti pretvorili su Bećkovićev dolazak u biti ili ne biti crnogorske državnosti. Očekivao sam reakciju specijalnih jedinica policije. Sličnih akciji policije na Kosovu protiv Marka Đurića. Računao sam na Đukanovićevu inteligenciju, pošto čak ni njemu ne trebaju ubijeni pjesnici. To, uostalom, ne liči čak ni na Norijegu. U srednje lošem slučaju očekivao sam reakciju dijela publike – upad partijske pješadije, krezubog i odrpanog ološa koji sve više čini većinu onih koji sa naopako okrenutim državnim zastavama do gubitka kontrole nad fiziologijom urlaju: „Milo! Milo!“ ili u ređim slučajevima „Duško! Duško!“. Srećom ništa ni od toga. Ostala je samo jedna nesrećna žena, koja se spetljala pokušavajući da čuje svog omiljenog folk pjevača Sekulu Drljevića Sekanu preko zvučnika za nju isuviše modernog mobilnog telefona (možda sastavljenog baš u dalekoj i negostoljubivoj postojbini brata Šinavatre). Tu je bio i zabrinuti građanin koji se pobojao da je dugotrajna državna kampanja mržnje možda mogla da inspiriše napad bombom ili makar suzavcem. Mili zvuci Milovog Sekane su spriječeni.
Da je Crna Gora ozbiljna država pokazuje i činjenica da je policija privela onoga ko je spriječio prekid pjesničke večeri. Ali, bolje i to nego da je usred Budve mlatila pjesnika.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)